Mnogi razmišljaju o Erasmusu kao prilici za čistu zabavu, no iskustvo koje taj period donese je mnogo šire.
„Zašto si došla ovdje, Dajana, zar nisi mogla ostati u Rijeci i završiti faks okružena obitelji i prijateljima koji ti pružaju podršku i osjećaj sigurnosti?“, zapitala sam se jedne veljače zakoračivši na promrzlo varšavsko tlo. Sudeći po navedenom, Poljska nije marila o mojim osjećajima koji su bili uzburkani poput našeg divnog mora kada se s njim poigra jugo. Možda je to način gradića da se sporazumije s nama pridošlicama; jer naposlijetku bila sam i više nego tužna kada sam ga pozdravljala na odlasku. Vratimo se na početak. Naime, preplavio me osjećaj straha, štoviše nesigurnosti u samu sebe. Navedeni su me osjećaji obuzeli kao kad je u pitanju malo dijete kojega obuzme osjećaj sreće ukoliko mu netko pokloni slatkiš koji mu majka brani s vremena na vrijeme. Prva scena igranog filma ”Dajana u Varšavi” odvija se na metro stanici kroz koju hladan i vjetroviti zrak prodire izvana pa sve do kostiju dvaju djevojaka koje sjede na svojim, zbog prenatrpanosti nepotrebnom robom, klimavim putnim torbama, čekajući Erasmus buddy-a (student koji je dio Erasmus Student Network tima i vodi brigu o svom Erasmusu; u ovom slučaju o meni). Moram priznati da su mi glavom prolazile vrlo negativne misli. Postavljala sam si jedno te isto pitanje koje sam ponavljala nekolicinu puta i naravno, ne znajući odgovoriti na isto, pojavio se plavi dečko blijede puti i plavih očiju: ”Bok, ja sam tvoj buddy, dobrodošla u Varšavu!”. Odjednom sam se našla u autu koji se odmicao od metro stanice koja je predstavljala „START“ moje nove avanture koja mi je promjenila život. No tada je moja percepcija o metro stanici bila posve drugačija i mogla bih reći da sam se orijentirala prema osjećaju nezadovoljstva. Međutim, vozeći se kroz potpuno novu sredinu, udaljena tisućama kilometara od osjećaja topline i sigurnosti koje mi je pružala moja Rijeka, ti isti osjećaji su me počeli i sustizati velikom brzinom. Brzina toplih osjećaja i pozitivnih misli bila je veća od brzine nepoznate mi marke automobila koja me vozila do odredišta: doma ”Sarna” koji mi je pružio ljubavi i sreće u pet mjeseci više od cijele Rijeke i Hrvatske u ovu dvadeset jednu godinu života. Prva asocijacija na dom ”Sarna” mi je broj 212 (čitaj ‘dvješće dvanajšće’) koji je označavao moju sobu s najneudobnijim, ali u isto vrijeme najboljim krevetom. Znam da to zvuči suludo, ali Varšava mi je dala drugu obitelj, šansu da živim život upravo onakav kakav želim, kao i hrabrost, te me učinila osobom s više samopouzdanja, sretnom, slobodnom te u konačnici i tužnom. Međutim, Varšava ne bi bila Varšava bez dragih mi ljudi iz cijele Europe. Upoznala sam ih puno, različitih nacionalnosti, religija, navika, ali s jednom zajedničkom točkom: svi smo došli s istim ciljem. Svrstavam ih u jednu posebnu skupinu ljudi koji su i danas, nakon nekoliko mjeseci, i dalje prisutni u mome životu. Zašto su toliko posebni? Ispred vas se nalazi osoba koja je pozitivna, strastvena, tolerantna, odvažna, osjećajna, humoristična, ambiciozna te jako dobar prijatelj koji vas ne osuđuje. Također, odlaskom na Erasmus promijenila sam percepciju i pogled na svijet koji me okružuje, te je upravo to ono što ovdje želim prenijeti. Ukoliko imate priliku otići na Erasmus ili imati slično iskustvo, imajte vjere u sebe, prijavite se, spakirajte kofer i idite!
Foto: Pixabay
