Koliko ste puta vozeći se taksijem s vozačem vodili razgovore o vremenu ili politici, samo da nestane ona neugodna tišina koja slijedi nakon što izgovorite svoju lokaciju? Sad zamislite da taj razgovor vodite dvanaest sati dnevno, pritom cijelo vrijeme za volanom, i dobit ćete tipičan dan hrvatskog taksista; u ovom slučaju taksistice Ljiljane, protagonistice dokumentarnog filma „Kamo idemo?“. Film bjelovarske redateljice Lidije Špegar prikazan je na festivalu STIFF koji se već petu godinu održao u riječkom Art-kinu Croatia. Ovogodišnja tema bili su snovi, ponajviše oni koje sanjamo dok smo budni.
Jedan takav san sanja i Ljiljana, jedna od rijetkih taksistica u gradu Zagrebu. No ovo nije samo film o jednoj taksistici, iako se na početku tako čini, jer nas u priču uvodi upravo iščuđavanje raznih klijenata koje Ljiljana vozi zbog toga što ih vozi žena. Takav uvod ostavlja dojam da film nije slojevit, pogotovo kad postane očito da diskriminacije zapravo nema (ni od strane kolega ni od strane klijenata), no Špegar brzo prelazi na osnovnu temu svog filma: odnos snova i realnosti hrvatskog društva danas.
Film prikazuje razne profile ljudi s kojima se svaki taksist svakodnevno susreće: stranci, pijani tinejdžeri, neugodni „mačo“ muškarci, raznorazni čudaci, a s kojima Ljiljana vodi različite razgovore. Sadašnjica se isprepliće s Ljiljinim pričama iz osobnog života, prije nego što se zaposlila kao taksistica. Saznajemo da je stigla iz Slavonije, da se nosila s majčinom smrću i očevim alkoholizmom, da je doživjela razne situacije koje se ne događaju svima, a koje su vrlo prisutne u hrvatskom društvu. No bez obzira na nedaće koje su ju snašle, Ljiljana i dalje ima pozitivan stav prema životu te se uvijek nada i teži nečemu boljem. Sve to zajedno daje prilično dobru sliku i o hrvatskom društvu i o hrvatskom pojedincu.
Film je upravo zbog toga domišljato naslovljen „Kamo idemo?“, kao aluzija na posao kojim se Ljiljana bavi, ali i kao ultimativno hrvatsko pitanje danas koje izražava strah i nesigurnost, ali i nadu i optimizam. Izvrsna pjesma „Isplazi krovove“ hrvatskog benda Porto Morto upotpunjuje cjelokupan dojam filma koji je ocjenom 4,8 osvojio nagradu publike za najbolji film na festivalu. Za STIFF se nadamo da će nastaviti riječkoj publici predstavljati filmove poput ovog, te kakvih nema dovoljno na repertoaru, a koje definitivno vrijedi pogledati.
Na festivalu koji iz godine u godinu biva sve popularniji kako među domaćim, tako i među stranim filmašima i onima koji to tek trebaju postati, ove su godine bila prikazana ukupno 44 igrana, dokumentarna, animirana i eksperimentalna filma iz 22 zemlje svijeta.
Više o festivalu možete potražiti na stranici https://studentfilmfestival.eu/ . Film nažalost nije dostupan online, no ukoliko na njega naiđete na nekom od budućih festivala, nikako ga nemojte propustiti.
