Zakon o obavljanju studentskih poslova je nakon godina odgađanja stupio na snagu s 85 glasova “za”, 2 “protiv” i 32 suzdržana. Zakon je zamijenio prijašnji Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju redovitih studenata koji datira još iz davne 1996. te koji je zadnji put izmijenjen prije deset godina. Najvažnije promjene u odnosu na Pravilnik su pravo obavljanja studentskih poslova i redovnih i izvanrednih studenata koji nisu u radom odnosu, povećanje minimalne satnice te veći nadzor nad isplatom plaća. Također, ovim zakonom definirano je da student koji radi minimalno šest sati u danu ima pravo na pola sata plaćenog odmora, a rad nedjeljom, na državne praznike te noćni i prekovremeni rad morat će se plaćati 50 % više. Također, student ima pravo na plaćeni prijevoz i topli obrok.
Iako su neka od ovih prava bila omogućena studentima i prije, ona su im mogla biti i oduzeta budući da su ovisila isključivo o volji poslodavaca koji je lako mogao ispoštovati vrlo kratak i neodređen Pravilnik. Također, zakonom je uveden i inspekcijski nadzor koji poslodavce i naručitelje kažnjava kaznom u iznosu od 50 000 do 100 000 kuna ukoliko ne isplate naknadu za obavljeni posao na račun studenta u za to predviđenom roku ili ukoliko poslodavac ne poštuje dostojanstvo studenta na radnom mjestu.
Možda je najveća promjena ipak to što je prvi put zakonom određena minimalna satnica. Naime, prije donošenja zakona minimalnu satnicu određivao je svaki Studentski centar pojedinačno, te je ona znala iznositi i po 15 kuna. Ovim zakonom minimalna satnica se računa tako da se minimalna bruto plaća u Hrvatskoj podijeli sa 160 pa je tako sada najmanjastudentska satnica 21 kunu i 59 lipa, što je svakako pozitivan pomak.
Druga najvažnija promjena je pravo izvanrednih studenata na studentski ugovor, što je točka koja je izazvala najviše podjela mišljenja. Mnogi redovni studenti se bune da će ovako teže doći do posla budući da će izvanredni studenti moći odrađivati više sati. Već je na samom početku tako primjetna rupa u zakonu čiji ishod još nije očit, no ne znači da neće takav postati.
Na kraju, što bi bila i navažnija točka ovog zakona i za studente i za radnike jest da, unatoč upozorenjima bivšeg ministra rada Miranda Mrsića, studenti neće postati jeftina radna snaga. U zakonu stoji: “Posrednik je dužan djelatnost posredovanja pri obavljanju studentskih poslova obavljati tako da ne izazove poremećaje na tržištu rada i ne ugrozi prava radnika.” (Narodne novine, Zakon o obavljanju stidentskih poslova, Članak 9 (2)).
No ukoliko posrednici zaista i imaju mogućnost spriječiti poremećaje na tržištu rada koji bi rezultirali iskorištavanjem jeftinog studentskog rada te izbacivanjem radnika s istog tog tržišta, radnička prava teško da će biti zaštićena upravo zbog samog zakona o radu (donesenog baš za vrijeme mandata dotičnog ministra), a ne zbog zakona o radu studenata.
Što se samih studenata tiče, njihov rad trebao bi osim Zakonom, biti reguliran i Pravilnicima koji bi po Zakonu trebali biti doneseni 60 dana od stupanja na snagu Zakona, dakle do 8. siječnja iduće godine. Do tada studentski centri samo odlučuju o načinu rada.
