Zašto škola glume?

Zašto ste odlučili upisati školu glume?

„Gluma me oduvijek interesirala, ali iskreno pravi razlog zašto sam upisala ovu školu je zato što volim pisati i voljela bih jednom napraviti svoju predstavu. S vremenom sam zavoljela i samu glumu, ali prvi razlog je bio taj što sam htjela vidjeti kako to sve izgleda i kako je raditi na svojoj predstavi. „

Koja su bila očekivanja i je li ih Kalvarija ispunila?

„Moglo bi se reći da sam prije Kalvarije imala male probleme s javnim nastupom i htjela sam i to nekako poboljšati, odnosno smanjiti. Kalvarija je ispunila sva moja očekivanja, i više od toga, jer nisam očekivala da ću sklopiti toliko puno snažnih i lijepih prijateljstava i zapravo naći mjesto na kojem se osjećam kao doma, neki siguran prostor. Također sam sigurna da svatko tko razmišlja o upisivanju ove škole glume neće biti razočaran jer u krajnjem slučaju, i ako se ne odluči baviti glumom, definitivno će steći puno drugačijih i dobrih iskustava i znanja.“

Kako bi opisali atmosferu u Kalvariji?

„Sama atmosfera je po mom mišljenju obiteljska. Ja osobno obožavam Kalvariju. Inače nisam baš osoba koja previše voli izlaske, ali obožavam vikendima otići u Kalvariju, pogledati predstavu i ostati nakon jer osim što je to kazalište također se može popiti piće i poslušati muzika.“

Kako ste uspjeli uskladiti Kalvariju s faksom? Je li bilo teško?

„Nije bilo jednostavno s obzirom da škola glume traje otprilike 4 mjeseca što uključuje diplomsku predstavu zadnja dva tjedna. Probe su svaki dan po minimalno 3 sata, tako da nije bilo najjednostavnije, ali definitivno smatram da je izvedivo u slučaju da je osobi stalo do toga, trebaju se poslagati prioriteti. Zahtijeva vrijeme, ali to utrošeno vrijeme može rezultirati nečim dobrim.“

Možete li mi reći nešto o predstavama u kojima ste glumili i kakvi su doživljaji?

„Za sad sam glumila u dvije predstave i također u „Kuc kuc cabaretu“ koji ne spada striktno u predstave nego u kratke skečeve koji traju otprilike 3 sata s dvije pauze po 10 minuta i napravljen je na način da se izvode par minutni skečevi jedan za drugim. Zatim naša diplomska predstava koja se zove „Kad bi samo“ i također „Lucijina priča“. Trenutno radim na jednoj predstavi, naslov ne bih trebala otkrivati – premijera će biti krajem 2. mjeseca i bit ćete obaviješteni o tome. Osim toga s glumom se nisam prvi puta susrela u Kalvariji. Glumila sam i u predstavi tijekom srednje škole u dramskoj skupini.“

Jeste li imali strah od javnog nastupa? Kako ste ga pobijedili?

„To je zapravo vrlo zanimljiva priča. Obično jesam malo tremaš i na diplomskoj predstavi sam se tresla od straha i prvih deset minuta na sceni nisam znala niti pričati, dok recimo drugi dan kada smo glumili istu predstavu nisam osjećala ništa, bilo je kao da vodim normalan razgovor s prijateljicom.“

Namjeravate li se i dalje baviti glumom ili Vam je ovo samo hobi?

„Definitivno bih voljela vidjeti gdje će me to sve odvesti i ako se pokaže da imam potencijala, nastavila bih.“

Jeste li imali poteškoća u Kalvariji?

„Bilo je nesuglasica i razmirica, ali da nije bilo toga ne bi bilo ni puno drugih lijepih trenutaka podrške i potpore koji su uslijedili nakon tih negodovanja i poteškoća.“

Bi li preporučili škole glume i imate li neki savjet za buduće polaznike?

„Naravno. Smatram da stvarno svaka osoba koja je upisala i završila školu glume mogla je nešto izvući iz cijelog tog iskustva. Poznajem ljude kojima je sam pogled na pozornicu bio zastrašujuć i opet su to na neki način uspjeli prebroditi. Ima puno priča gdje je ljudima to na ovaj ili onaj način pomoglo, i što se tiče javnih nastupa kao primjerice prezentacija pred ljudima, a i samog izražavanja. Stvarno smatram da svatko može izvući nešto bilo to na glumačkoj ili nekoj drugoj razini. Ako imate neku ideju što želite postići tamo držite se svoje ideje i cilja, ne dajte se obeshrabriti i dajte sve od sebe jer puno lijepih stvari može uslijediti.“