Razgovarali smo s rektoricom Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. sc. Snježanom Prijić-Samaržijom. Nakon što nas je lijepo ugostila u zgradi Rektorata saznali smo više o radu Sveučilišta u Rijeci. Objasnila nam je kako funkcioniraju studentske ankete i koja je njihova svrha, razgovarali smo i o izbornim predmetima koji zadaju muku većini studenata, suradnji Sveučilišta s drugim inozemnim sveučilištima, ali i o mnogim drugim pitanjima.
Jeste li očekivali visok prosjek ocjena na studentskim anketama s obzirom na to da se stalno priča o nezadovoljstvu studenata? Koje su prednosti provedbe, a na kraju i rezultata tih anketa, što nam brojke govore?
Istraživanja zadovoljstva studenata radimo već treću godinu, s tim što prve godine nismo uspjeli okupiti sve fakultete, no u protekloj godini jesmo. Ove godine smo na neki način učvrstili rezultate koje smo dobili prethodne godine. Nadala sam se dobrim rezultatima anketa jer su i prošlogodišnji rezultati bili dobri. To je uvijek bila ocjena između 3,8 – 4 na skali od 5, što smatramo da je lijepa ocjena jer smo svjesni da je uvijek moguće bolje, ali činjenica da nas naši studenti ocjenjuju ocjenom koja je blizu jedne čvrste četvorke za nas je svakako jako važna. Mislim da smo mi jedino sveučilište u Republici Hrvatskoj, a i šire, koje ispituje zadovoljstvo studenata. Naravno da svi rade studentske evaluacije koje se u okviru osiguranja kvalitete i moraju odraditi, ali nas zanima puno više. Zanima nas mišljenje studenata koji završavaju preddiplomski ili diplomski studij, odnosno koliko su oni stvarno zadovoljni i kako procjenjuju naučeno znanje – je li ono za njih bilo ispunjavajuće, osjećaju li da su dobili adekvatna stručna znanja, kakvo je njihovo iskustvo s profesorima, itd. To su za nas jako dragocjene informacije koje nas dalje usmjeravaju na poboljšanje. Prosječna ocjena na razini sveučilišta od 3,9 ove godine za nas je stvarno sjajna s time što su još sjajniji neki rezultati na nekim sastavnicama kao što je to Učiteljski fakultet već druge godine, oni su najbolje ocijenjeni od strane studenata u smislu njihovoga zadovoljstva. Tu je onda naravno i Fakultet za menadžment i turizam u ugostiteljstvu, onda idu dalje Ekonomski itd. Činjenica da mi to radimo, istražujemo, na neki način naravno djeluje onda i na nastavnike i na uprave zato što i oni počinju voditi računa i vidimo da na neki način i to onda mijenja atmosferu. To je zapravo nekakva kvalitativna analiza. Mi uistinu dobijemo puno informacija oko toga jesu li naši studenti zadovoljni studijskim programima i detaljima koje ne dobivamo na jednak način kroz studentske evaluacije.
S obzirom na to da su studenti ocijenili Sveučilište ocjenom vrlo dobar očito je da smo generalno zadovoljni, ali učestalo čujemo od kolega da nedostaje izbornih predmeta. Koji je razlog tome? Također, često se pokreće pitanje prakse, stjecanja radnih kompetencija kroz studiranje. Studentima nedostaje radnih sati koji bi ih pripremili za posao nakon fakulteta.
Ono što nam je važno je da vidimo da su naši studenti zapravo zadovoljni, da se osjećaju ispunjenima i osjećaju da bi na neki način preporučili taj studij i nekom drugome, ali vidimo i gdje se osjećaju najmanje zadovoljno, a to je najčešće vezano uz ponudu izbornih predmeta te uz stjecanje praktičnih kompetencija. Kada nam studenti kažu bilo bi lijepo da imamo širi repertoar izbornih predmeta onda mi imamo razloga i nešto u tom smislu učiniti. Ono na što nam studenti već niz godina ukazuju su praktične kompetencije, dakle mi na neki način osvješćujemo već dugo vremena da studenti osjećaju taj deficit, da su oni ispunjeni znanjem, da se oni osjećaju kao studenti, ali da se boje odlaska u stvarni svijet – dakle, je li im je studij pružio tu vrstu kompetencija i zato mi sad radimo na načinu, odnosno pokušavamo unijeti što je moguće više fleksibilizacije i stručne prakse. To je za nas užasno dragocjeno zato što mi možemo sada reći svima: „Ali gledajte ako studenti to sada kažu, mi to moramo i napraviti.“.
Koliko se zapravo sustav školovanja kod nas promijenio u odnosu na prijašnji način studiranja i koliko je okrenut ka stjecanju znanja i vještina u praksi?
Danas su studenti puno zahtjevniji nego što su nekada bili. Nekada su sveučilišta bila mjesta na kojima se dobilo to što se dobilo i nitko nije postavljao pitanje pripremljenosti i zapošljivosti. Danas, s pravom, studenti od nas očekuju puno više, ali institucijska kultura sporo se mijenja, a mi moramo jedan veliki sustav pokrenuti tako da on prestane biti koncentriran samo na teorijska znanja, na neki najviši stupanj znanja koji vi možete dobiti, a da uistinu pripremaju vas da se manje bojite izlaska na tržište rada i što je puno važnije da vas nauče i učiti. Znači praktična kompetencija je i to da vi možda cijeli život nećete kao mi biti na jednom radnom mjestu nego ćete ta radna mjesta morati mijenjati, željet ćete ih mijenjati i u tom dijelu zapravo ta sposobnost učenja, usavršavanja, nadogradnje kompetencija jako je važna, a vi to puno lakše stječete kroz praktične kompetencije. Studenti žele kompetenciju funkcioniranja i izvan uskog kruga odlaženja na kolegije, polaganja ispita itd., baš kao i vi (Kišobran). Vi se morate snalaziti, morate se nalaziti u ovakvim situacijama, dogovarati, to će sve jednoga dana vama biti za život biti puno važnije ili jednako važno kao znanje nekakvih teorijskih činjenica koje ste naučili.
Kako se rješava nedostatak izbornih predmeta na fakultetima na Sveučilištu u Rijeci?
Mi imamo već niz godina Sveučilišni pool izbornih predmeta i njih tamo ima preko 80 ovoga trenutka. Ideja je da su to communis izborni predmeti koje nude svi fakulteti u jedan zajednički bazen izbornih predmeta. Svi prodekani za nastavu sudjeluju u vijeću i svi dekani su na Senatu obaviješteni o tim izbornim predmetima. Ako slučajno te godine niste izabrali izborne predmete ili jeste pa vam nisu zanimljivi, vi uvijek možete birati iz toga poola zajedničkih predmeta što znači da možete otići na Akademiju i slušati fotografiju ili možete otići na Ekonomski fakultet slušati menadžment. Na našim web stranicama postoji i popis od 80 predmeta i više – npr. nekome s Građevinskog fakulteta možda nedostaje znanja o materijalima s Tehničkog fakulteta. Imamo profesore koji su ponudili svoje predmete da im mogu doći studenti s bilo kojeg drugog studijskog programa. Donijeli smo Odluku o fleksibilizaciji studijskog programa, a to znači da vi možete između 10 i 15% svojih ECTS bodova steći kroz predmete koji nisu u vašem studijskom programu, vi možete sami definirati svoj individualni kurikulum.
Mislite li da gospodarsko stanje Hrvatske i kulturalna razlika između Hrvatske i ostatka Europe utječu na manjak produkcije znanstveno-istraživačkih radova profesora?
Sigurno utječe. Naravno, puno je do entuzijazma, puno je do nekakve motivacije znanstvenika, to je ključno da bi se netko bavio znanstvenim radom. Međutim, kada bi bilo više sredstava za znanstvene projekte i kada bi bilo više podrške sigurno bi znanstvenici bili aktivniji. Postoji vrlo jednostavna shema koja pokazuje korelaciju između investicija (Research and Development) i znanstvene produkcije i to se vidi na pojedinim sveučilištima. Što je veći budžet toga sveučilišta to je bolja znanstvena produkcija. Nažalost, imate tu jasnu korelaciju koja zvuči onako narodski grubo, a to je „koliko para toliko muzike“, ali moramo reći da je tome tako. Pozicioniranje sveučilišta u ranking sustavima, znači na rang listama također ovisi o financijama – što je bogatija zemlja, to su veće investicije, što su veći prihodi sveučilišta to su i njihove pozicije na rang listama veće. Mi se borimo za veće financiranje istraživanja, ponekad se to shvaća kao borba za veće plaće, za bolju poziciju, mi smo vrlo svjesni da je naša pozicija na sveučilištu lijepa i na neki način privilegirana, ali da biste se vi mogli baviti znanstvenim istraživanjem morate imate laboratorije, novca za literaturu, novca za objavljivanje radova. Mi smo svjesni činjenice da su ulaganja u visoko obrazovanje negdje na razini 0,78%, a prosjek Europe negdje između 2 i 3% – to je velika razlika. Mi smo daleko slabiji u znanstvenoj produkciji nego što su zemlje sjeverne i zapadne Europe. U Europi imate puno veću otvorenost u zemljama koje imaju tu veliku znanstvenu produkciju, povezana sveučilišta s biznisom odnosno s gospodarstvom tj. prostorom inovacija. Ulaže se u sveučilišta kako bi netko napravio istraživanja koja će se kasnije primijeniti. Kod nas te sprege još uvijek nema, još uvijek sveučilišta i instituti u cijeloj Hrvatskoj nemaju te mogućnosti. Mi se pokušavamo, pogotovo Sveučilište u Rijeci, uskladiti s Europskim praksama, širiti neku novu i kulturalnu paradigmu. Nije uvijek lako niti mijenjati se, reforme su vrlo komplicirane. U svakom slučaju, taj prostor visokog obrazovanja se mijenja i mi se svi moramo mijenjati samo je važno da to činimo pametno i da shvatimo da to nije tj. ne bi trebao biti prostor kompeticija nego prostor suradnje.
Recimo na primjeru studenata medicine, kako biste rekli koliki je odaziv tih studenata s obzirom na okolnosti. Imaju li dovoljno mogućnosti za istraživanja? I kada se uopće trebaju uključiti u istraživanja?
Pitanje je zapravo koliko studenti i kada trebaju biti uključeni u znanstveno istraživački rad, to je uvijek jedna velika dilema. Trebaju li studenti zapravo najprije odraditi, naučiti, doći do neke razine i onda krenuti u znanstveno–istraživački rad u trenutku doktorata ili ranije. Imate sjajnih studenata koji su se, bez obzira radi li se o medicini ili filozofiji, vrlo rano uključili i sudjeluju u znanstveno–istraživačkom radu, ali činjenica je da to najprije ovisi o pojedinačnom profesoru i pojedinačnom studentu. To nije sustav kod nas, imamo one koji se ističu i pokazuju angažman koji su ekstrovertiraniji, pouzdaniji, imaju nekakav karakterni sklop koji ih onda na neki način izdvaja i kreću u znanstveno – istraživački rad čak i prije završetka diplomskog studija, ali oni su ipak rjeđi. Često je da se s tim radovima kreće nakon diplomiranja i to je nešto što je nekakav prirodni put. Što se tiče studenata i stizanja zbog obaveza, mislim da je to vrlo slično bez obzira studira li se medicina, brodogradnja ili hrvatski jezik i književnost. Sve više primjećujemo da je mladim ljudima zanimljiviji stvarni svijet nego znanstveno–istraživački svijet. Recimo kod medicine, sve češće primjećujemo da žele sudjelovati u klinici, žele biti pravi doktori, a manje ih želi ostati u znanstveno–istraživačkome prostoru.
Kao studenti Sveučilišta u Rijeci upoznati smo s time da je naše Sveučilište vrlo dobro povezano s ostalim sveučilištima u Europi, a zanima nas što je s drugim zemljama kao primjerice Amerikom? Postoji li uopća volja i želja studenata za tim?
Mi smo kao sveučilište baš koncentrirani na Europu jer nam je to blizak prostor, dijelimo nekakav europski identitet s europskim zemljama, pa i obrazovne i znanstvene prakse. Svijet američkog sveučilišta potpuno je drugačiji od našega, on je jako skup, u velikoj mjeri je privatan, nije financiran kao mi ili kao većina europskih sveučilišta kroz državni budžet nego kroz vrlo visoke školarine. I kada smo mi pokušavali, na neki način nam je sugerirano da to nije naš prostor, da naši znanstvenici više vole surađivati s Nizozemcima, Francuzima, Englezima itd. nego što osjećaju povezanost s Amerikom. Sada sve više orijentacija ide prema Aziji, prema čak i Rusiji, Kini, Južnoj Koreji nego što ide prema Americi. Suradnje s Amerikom ima, međutim to je više kroz pojedine institucije. Mi kao Sveučilište imamo blisku vezu s Harvard Education Institute u Georgiji, koje je najstarije javno sveučilište. Jako lijepo surađujemo, strateški smo partneri, ali nemamo povezanost kakvu imamo s Europom. Osim toga, imali smo i Erasmus+ sa SAD-om, ali Erasmus i mobilnost studenata su europski projekti. Ja razumijem želju mladih ljudi za Amerikom, ali mi još uvijek kao prostor djelovanja vidimo Europu i zato smo se uključili u ova europska sveučilišta za koja mislimo da trebaju biti puno veća i puno povezanija. Nama je zanimljiva i Kanada te pokušavamo dogovoriti suradnju.
Kako komentirate rad Studentskog zbora i što mislite koliko su studenti zainteresirani za takvu vrstu uključivanja u akademski život?
Ako smijem reći, i to je moj osobni stav, mislim da u Rijeci imamo sjajan Studentski zbor već godinama, imamo jednu lijepu tradiciju. Čini mi se da imam uvid kako to funkcionira i na drugim sveučilištima i suradnja koju mi imamo kao uprava sa Studentskim zborom, ta konstruktivnost Studentskog zbora, tih mladih ljudi koji su ušli je stvarno zavidna. Oni jasno artikuliraju svoje ideje i traže od nas i zastupaju, stvarno rade i razmišljaju na korist studenata. Ja moram reći kao rektorica da sam stvarno ponosna na Studentski zbor. Tim više smo uvijek zabrinuti zašto studenti nisu zainteresirani za sudjelovanje u Studentskom zboru. Pitali smo se jesu li dovoljno motivirani, informirani, zašto na izbore izlazi tako mali broj ljudi… Imali smo projekte gdje smo svojedobno pokušali, ciljano išli s kampanjama za mobiliziranje studenata da razumiju koliko mogu svoja prava i svoje interese ostvarivati kroz studentske zborove i moram priznati da su pomaci bili strašno mali. To je za naš jedno vječno pitanje, ne samo kod nas nego u cijeloj Hrvatskoj. U jednom se trenutku pojavila ideja da se preuzme slovenski model gdje su studentski zborovi pravne osobnosti pa se na neki način mislilo da će studenti biti zainteresiraniji se angažirati kada bi imali veću autonomiju i moć. No pokazalo se i u Sloveniji da to nije doprinijelo kvaliteti studentskog standarda i studentskog života. Nama to ostaje nekakav misterij i skloni smo nekako ipak reći da se radi o nekakvom kulturološkom ili institucijskom fenomenu, da na neki način naši učenici u srednjim školama ni studenti nemaju taj osjećaj da mogu doprinijeti. Ta institucijska kultura angažmana nije njegovana kod mladih ljudi. Ovdje se stvarno može napraviti puno više, utjecati na studentski standard. Mislim da je stvar u angažiranju jedne kritičke angažirane institucijske kulture među studentima. Mi želimo da se studenti osjećaju kao partneri, da imaju osjećaj da mogu doprinijeti. Moraju shvatiti da oni svojim doprinosom mijenjaju svijet za neke koji dolaze poslije njih.
Više puta ste spomenuli kako ste zadovoljni radom sveučilišta, kakva bi bila vaša ocjena studentima? Kako biste nas prokomentirali?
Super! Ja nemam uvid u cjelokupno studentsko tijelo, vidim naravno Studentski zbor, studentske udruge, aktivne studente koji sigurno nisu prosječni studenti već su angažirani, znatiželjni i imaju neku potrebu za dodatnim angažmanom. Međutim uvijek postoji Gaussova krivulja gdje je 10% onih koji su najbolji, pa 20% onih koji su jako dobri, pa 25% onih koji su srednji pa opet oni koji su na silaznoj crti i takvi su sigurno i riječki studenti. Mislim, Rijeka ima Student Day festival koji nema niti jedno sveučilište u Hrvatskoj i to je događaj, brand. Evo sada ćemo dodijeliti zahvalnicu Studentskom zboru za aktivnost oko Wings for Life, naši studenti su najaktivniji, najbrojniji u Wings for Life. Stvarno tvrdim i mislim da bi studenti bili dobri mi moramo biti, profesori i uprave, još bolji. Moramo naći prostora da vam otvorimo vrata, to je ta priča bez koje nema ničega. Najljepša je stvar da studenti nametnu nešto upravama, ali to je teško za očekivati. Stvara se prostor gdje studenti mogu djelovati. Ja ne bih mogla izdvojiti neko mjesto gdje bi rekla da su me naši studenti baš razočarali. Nadam se da će to tako i ostati. Također mi je zanimljivo da 50% naših studenata nisu iz Rijeke, puno je studenata iz Međimurja i to je jako zanimljivo jer cijeli jedan prostor tendira Rijeci. Drago nam je da u Rijeci prepoznajete mjesto gdje se može lijepo studirati i da imamo neke vrijednosti koje su vama bliske vrijednosti, to je nama najvažnije.
Kako komentirate rad radne skupine za promociju održivog razvoja u cilju prevencije okoliša od onečišćenja na Sveučilištu u Rijeci?
Jako sam zadovoljna i onim što je učinjeno i onim što se planira učiniti jer se stvari ne mijenjaju preko noći. Ono što mene posebno veseli je to što je ta skupina otvorena građanskim inicijativama. Oni sami po sebi imaju svoje ideje, no ono što je najzanimljivije je kada dođe građanska inicijativa, vezano za akciju sadnje ili promjenu prehrane u studentskom centru, da su na neki način osjetljivi na to i odmah počinju s njima surađivati, mijenjati i mislim da je to suština te cijele priče. Stalno promoviramo UN ciljeve, Sustainable development goals, održivi razvoj. To nije samo pitanje sadnje stabala ili plastic free, nego sve moramo raditi na održivi način. Jako podržavamo europske inicijative gdje je situacija ne ”urgency” nego ”emergency”, da je situacija vrlo kritična i da moramo početi raditi sve ovoga trena da bi promijenili tu kulturu, svijest i zaustavili ”klizanje” jer je stvarno pitanje kada ćemo doći do trenutka kada povratka više nema. Samo to tijelo koje je formirano već je odradilo jako puno stvari. Moram reći da je tu Studentski centar uistinu odradio veliki iskorak. Mi kada smo došli s tom idejom naišli smo na otvorena vrata, nema plastičnih boca, čista voda, eliminiranje plastike itd. Također je i novi jelovnik krenuo, veganski. Ne idemo tako daleko kao npr. Sveučilište u Cambridgeu koje je maknulo crveno meso, ali na neki način se ipak educira o drugačijem pristupu prehrani koji bi možda smanjio i uzgoj stoke. Jako nam je važno da pošaljemo poruku, promoviramo zelenu priču bez plastike, bez umjetnih boja, sve je reciklirano. Studentski centar je tu ključan jer mora i drugu ambalažu prilagoditi. Čini nam se da se profiliramo kao Sveučilište na koje želimo privući sve one koji na sličan način misle. Vi ste ti koji prepoznajete puno bolje nego stariji. Treba nam vaša energija i vaša snaga, važno je da imamo studente kojima su bitne te vrijednosti i koji će jednoga dana izaći s ovog Sveučilišta i širiti tu ideju.
Razgovarale: Matea Jakovljević i Tihana Lukić
