Posljednjih sam dana čitala jedno djelo Alberta Camusa. Iako nije bilo svojevoljno, na kraju se upravo ovo čitanje ispostavilo kao savršen pothvat zbog trenutne situacije u kojoj se svijet nalazi.
Knjiga nosi naziv Kuga. Albert Camus smjestio je radnju u Oran, grad na alžirskoj obali, 40-ih godina 20. stoljeća. Pošast je zahvatila grad, unijela nemir i paniku među njegove stanovnike. Dok su jedni ostajali u kući i čekali da taj horor prođe, drugi su pomahnitalo hodali ulicama tražeći utjehu u kavanama. Isto tako, jedni su molili Boga za pomoć, a drugi mu okretali leđa. Pojavom sve većeg broja žrtava, uprava je morala donijeti strože mjere opreza. Nakon nekog vremena grad je zatvorio i svoja vrata. Turisti su bili prisiljeni ostati, a oni kojima je Oran bio rodni grad, nisu se smjeli vratiti. Tek je tada na scenu uslijedila prava panika. Panika, koja se pretvorila u tugu. Panika, koja je tjerala ljude na očajne postupke. Panika, koja je postavljala samo jedno pitanje: Kako ću bez svoga bližnjega? Ljudi su počeli razmišljati što ako više nikada ne vide njima dragu osobu. Slali su mnoštvo telegrama u kojima su međusobno iskazivali ljubav, žaljenje, želju da što prije ugledaju lice voljene osobe. Iako je donijela više zla nego dobra, kuga im je otvorila oči. Napokon su spoznali koje su prave životne vrijednosti i za što se treba boriti.
„Samo vi mene slušajte: ako hoćeš ljude složiti da budu zajedno, pošalji im kugu; to je najbolji način.“
Ovo su riječi jednoga od glavnih protagonista koje su se poigrale mojim mislima i natjerale me na razmišljanje. Nakon nekog vremena postavila sam si pitanje: Je li korona virus suvremena verzija kuge ? Taj virus koji nas tjera da narednih trideset dana provodimo u samoizolaciji možda i nije tako loš. Uzmimo za primjer jednu prosječnu obitelj. Otac, sa skoro navršenih 60 godina, radi u Austriji kako bi njegova obitelj imala sve potrebne uvjete za život. Majka, nezaposlena, čuva kuću s najmlađim sinom i bakom. Najstariji sin živi u Dubrovniku sa svojom novom obitelji, a kćeri studiraju u Osijeku i Rijeci. Ta obitelj moja je obitelj. Nasuprot nama stoji virus. Virus, koji nam utjeruje strah i paniku u kosti. Virus, koji je odnio mnoge živote. Ali i virus, koji je omogućio jednoj naizgled običnoj obitelji da se zajedno bori protiv njega u toplom domu.
Novonastala situacija stvar je kolektiva
Cijela ova katastrofa započela je s pojedincem, no danas, nakon par mjeseci, postala je pitanje svih nas. Svi dijelimo iste osjećaje i svi smo dio toga. Vjerujem da postoji i određeni broj ljudi koje želite vidjeti osim onih u obiteljskom krugu. Razmišljate o njima, dopisujete se s njima, dogovarate se koja ćete mjesta obići kada sve ovo završi. Napokon shvaćate da bez tih ljudi ne možete i da su vam potrebni u životu. No jeste li o tome razmišljali i prije pojave korone? Možda jeste, možda i niste, ali sada je pravo vrijeme da im pokažete koliko vam zapravo znače, koliko ovisite o njima. Pravo je vrijeme da uočite kome zapravo treba pomoć. Možda je to upravo vaš stari susjed koji živi sam, a obitelj mu je u inozemstvu i nije se mogla vratiti kući. Nekome dobro, nekome loše, ova je situacija svima nešto donijela. Ako vam je omogućeno da budete kod kuće sa svojom obitelji, tamo i ostanite. Uz manju količinu humora i nesuglasica, ali veću ljubavi i zajedništva, sve će se lakše prebroditi pa tako i ovaj virus.
Savjet: nadati se i polagati nadu u vrijeme jer “naviknuti se na očaj gore je od očaja samog”.
Photo credit: Pixabay
