Work and travel je program koji omogućuje studentima da preko J1 radne vize, četiri mjeseca preko ljeta rade i putuju u SAD-u gdje dobivaju jedno predivno iskustvo, upoznaju nove ljude i kulturu. U ostvarivanju odlaska im pomažu agencije i posrednici koji pronalaze poslodavce i sponzore kako bi studenti mogli sudjelovati u programu, ali ove godine s obzirom na svjetsku pandemiju COVID-19, situacija se zakomplicirala.
Sjedinjene Američke Države vodeće su u svijetu po broju zaraženih i umrlih od koronavirusa te brojke iz dana u dan rastu, pa su tako američko veleposlanstvo i konzulati privremeno suspendirali J1 vizu koja je potrebna za sudjelovanje u programu. Rečeno je da će State Department oko 15. Svibnja donijeti odluku što dalje s programom, ali u međuvremenu razgovarali smo sa studenticama i studentima koji su klijenti različitih agencija. Nikome trenutno nije svejedno i izrazito su nezadovoljni kako se postupilo s cijelom situacijom.
Studenti se pitaju ako se program otkaže hoće li dobiti povrat novaca, na što agencije odgovaraju da za sad program ide dalje, ali mnogo studenata je zabrinuto ako se program održi kako će sve to izgledati. Filip koji je već kontaktirao i odvjetnika, podijelio je s nama svoje mišljenje o tome kako je njegova agencija postupila i da li bi išao na program ove godine:
„Jako je glupo jer nam se ništa ne govori. Prva godina mi je sad i ne znam kako je drugima al od kad traje sve ovo dobili smo samo dva, tri maila, znači baš užas. I inače samo nam se govori o tome što trebamo platiti, što je neodgovorno jako, a ništa nas se ne pita. Ne želim ići ove godine prvenstveno zbog sigurnosti roditelja, to je glavna stvar, a inače u agenciji su nam rekli, baš dan nakon što sam reko da ću ići kod odvjetnika kako ćemo biti u karanteni dva tjedna. I šta da dođemo tamo, karantena nam je dva tjedna i onda kao raditi. Tamo preko milijun ljudi je ostalo bez posla, svi znamo djelomično kakva je Amerika i zamisli da dođem i ja dobijem posao prije nego netko njihov domaći zbog nas, a oni nemaju za preživjet.“
Ana je također podjelila svoje iskustvo kako je njena agencija pristupila situaciji:
„Pa ja sam se baš čula s agencijom neki dan, i mogu reći da sam razočarana njihovim pristupom. Nisu poslali nikakav mail već zadnjih dva tjedna. I dalje ne znaju jako puno stvari, jer sam im postavila pitanja što ako ja odem na razgovor za vizu i kupim avio kartu a stanje se tamo pogorša, tko će meni sve te novce vratiti, pošto se ni sad niti jednom nije spomenulo vraćanje novaca, njihov odgovor je bio ne znamo, pitala sam ih što ako dođem tamo i moram biti dva tjedna u karanteni, njihov odgovor je bio ne znamo, ali znaju da se program i dalje nastavlja. Ljuti me što se vode po ugovoru, a ovo nije situacija koju je itko mogao predvidjeti, i žao mi je što nemaju niti malo suosjećanja za nas i naše novce i da nam nisu dali opciju da odustanemo uz nekakve penale. Kakvo je sad stanje, ne bi išla, ali lagala bi kad bi rekla da se ne nadam nekom čudu pa da se situacija naglo poboljša.“
Jedna studentica koja je htjela ostati anonimna izrazila je nešto pozitivnije mišljenje:
„Moja agencija kao i sve druge agencije ne znaju što će se točno dogoditi, ali pokušavaju nas obavijestiti o svemu na vrijeme i tu su za sva pitanja. Mislim da jedino što nije fer je postotak koji bi uzeli u slučaju da ja osobno otkažem program, ali opet razumijem i njih. Ja se još uvijek nadam odlasku na program, ako se održi, idem jer dogodine možda neću imati priliku. Neke su se stvari u mom životu jednostavno morale posložiti da idem i sad kad jesu, idem bez obzira na sve. Ne idem zbog novca već zbog iskustva i mislim da ću ga steći bez obzira na situaciju.“
Leonarda je također izrazila veliko nezadovoljstvo i da s obzirom na situaciju nije u redu da se očekuje od studenata da idu na program ove godine:
“Mislim da je nepošteno i nehumano očekivati da ljudi idu na program kada je stanje u Americi ovakvo. Agencije nam govore da se sve nastavlja po planu, da je situacija svakim danom sve bolje, što su laži. Kako se možemo osjećati kao studenti, ekonomski ranjiva skupina, kojoj je cifra za otići na program pothvat za zaraditi. Ali jesmo i sada nas netko prisiljava da riskiramo svoje zdravlje i još novca zbog njihove zarade. Ne razmišljaju da većina nema više novca za otići jer nismo radili mjesecima. Kako da platimo vizu, karte i po mogućnosti karantenu u koju će nas smjestiti po ulasku u SAD, o našem trosku naravno. Puno je nelogičnosti, osjećate se izigrano kada agencija koja se predstavlja kao službeni sponzor nema sluha stvari pogledati pošteno. Ovakva situacija nije predviđena ugovorom sto implicira promjene uvjeta, a agencija o tome šuti. Svaka čast onima koji još uvijek žele ići, neka idu, ali mora postojati opcija povrata barem dijela sredstava za one koji ne žele ili ne mogu, više financijski otići. To su osnovna prava nas kao klijenata agencije koja nam ih uskraćuju zbog nečije zarade.”
Elena je razočarana što nitko ne nudi prekid programa:
„Duboko sam razočarana ne samo u svoju agenciju, nego i u sve druge agencije koje ne nude prekid programa. Od agencije smo očekivali da brine o našoj dobrobiti, a zauzvrat smo dobili to da nas šalju u zemlju gdje dnevno umire tisuće ljudi. Time sve što su nam govorili i obećavali pada u vodu jer im nije uopće stalo do nas, nego samo do novaca. Za novac spremni riskirati mlade živote i ne mogu vjerovati da se to tolerira.“
I za kraj, još jedan student koji je htio ostati anoniman smatra kako agencije žele slati studente u SAD jer su jeftina radna snaga:
„Govori se kako poslodavci iz Amerike žele da dođu J1 studenti jer su jeftina radna snaga. Jednom poslodavcu se više isplati uzeti studenta iz Europe na minimalnu satnicu kako bi spasio svoj posao, nego da zaposli nekog svojeg i sada nas žele slati tamo da riskiramo svoje zdravlje i da potrošimo još više novaca, a možda si niti nećemo moći vratiti uložen novac. Ugovorom agencije garantiraju da će od prvog do zadnjeg dana našeg boravka na programu biti sve u redu, ali trenutno mi se čini da je to jako daleko i puno studenata ne želi riskirati najviše zbog zdravlja, ali i financijski.“
Iznenađeni razvojem događaja u svijetu ove godine i nastalom svjetskom pandemijom virusa COVID-19 život je kliknuo pauzu, pa tako se počelo raditi od doma, kafići i šoping centri su zatvoreni, nastava u školama i fakultetima se odvija online, otkazani su letovi i putovanja, zabranjeno je kretanje izvan prebivališta, ali bez obzira na trenutno popuštanje mjera studenti žele što prije saznati hoće li se i kako će održati Work and travel program.
Osim studenata, kontaktirali smo nekoliko agencija kojima smo postavili pitanja na koje studenti najviše žele čuti odgovor. Njihov odgovor na naša pitanja je da program za sad još uvijek ide dalje, ali da je nemoguće predvidjeti što će biti za mjesec, dva. Također su rekli da kada dobiju informacije od organizatora programa iz SAD-a, nadležnog US State Departmenta za J1 Summer Work and Travel vizu ili sponzora da odmah obavještavaju studente, ali kao što vidimo studenti su još uvijek nezadovoljni i imaju puno neodgovorenih pitanja.
Neki studenti zbog situacije u Hrvatskoj više nisu financijski sposobni ići na program jer prije nego počnu raditi moraju imati dovoljno sredstava za smještaj i hranu prije nego dobiju prvu plaću. Ako se i dođu u SAD, vjerojatno će morati biti u karanteni dva tjedna što je u praksi teško jer studenti koji dolaze na program većinom borave u smještaju s desetero ljudi, ako i ne više jer je financijski isplativije. I prije svega studenti ne žele riskirati svoje zdravlje da idu u najveće žarište koronavirusa u svijetu. Work and travel program trebalo bi biti jedno lijepo i jedinstveno iskustvo i prije svega studenti se prijavljuju na program kako bi nakon odrađenih tri mjeseca mogli putovati po SAD-u, ali trenutno takav scenarij u očima studenata je nemoguć.
Fotografija preuzeta s Pixabaya.
