Pratili politička zbivanja ili ne, vjerojatno ste čuli za riječki kafić Tri majmuna. Ovaj i slični povodi rezultirali su ponovnim povicima u javnosti: „to je nedopustivo, to je diskriminacija, to je govor mržnje, to je fašizam!“ Vjerojatno ne znate, jedna cijela emisija političkog talk-showa „Otvoreno“ bila je posvećena Majmunima. Tijekom emisije bilo je postavljeno pitanje gledateljima što misle: da li je riječ o diskriminaciji i govoru mržnje ili o prihvatljivom političkom buntu? Ne vidite u tome problem, zar ne, pa svi imamo mišljenje o tome, pa svi znamo prepoznati diskriminaciju i/ili govor mržnje? A znamo li? I zašto mislimo da znamo?
Namjera ovog teksta je dvojaka. Ukazati na zablude „zdravog razuma“ i pružiti par uvida o tome što diskriminacija i govor mržnje doista jesu, a što nisu.
Zdrav razum
Krenimo redom, zdrav razum. On je od temeljne važnosti u svakodnevnom životu, ali i u svakoj struci kojom se bavite ili koju studirate. Ipak, složit ćete se, zdrav razum pojedine struke može imati vrlo različite pravilnosti od zdravog razuma svakodnevnog života. Koliko puta ste na pitanje o vlastitoj težini odgovorili s „imam toliko i toliko kilograma“ potpuno zaboravljajući (ili ignorirajući) temeljna znanja iz fizike tj. činjenicu da su težina i masa sasvim različiti pojmovi. Isto tako, zdrav razum nam govori da bi tone i tone željeza trebale potonuti isti tren, a, eto ih, Maerskovi kontejnerski brodovi svakodnevno mirno plutaju u riječkoj luci bez ikakve namjere potonuća. Sada ste već uvjereni da cjepidlačim i banaliziram te ne vidite poveznicu s govorom mržnje i diskriminacijom. Ono što pri tome lako previđate jest da su oba ta pojma tehnički pojmovi koji imaju sasvim specifično značenje u jednoj struci – u pravu.
Drugim riječima, previđate da je pitati građane misle li da je nešto diskriminacija ili govor mržnje u potpunosti usporedivo s pitanjem da li misle da je upala pluća posljedica bakterijske ili virusne infekcije. Postoji samo jedan točan odgovor, a on ne ovisi o našem mišljenju, već o našem (ne)poznavanju struke. Riječju, o našem znanju i svijesti o granicama vlastitog znanja. Koliko smo doista svjesni da (ne) znamo jedan je od većih problema današnjeg društva. O tome je već 2006. (u nas je prijevod izašao 2008.) pisao austrijski filozof i publicist, Konrad Paul Liessmann. Njegova knjižica „Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja“ paradigmatična je literatura na tu temu. Vrijedno je pročitati je, kratka je, neću dalje o tome.
Jezik i pravo
Pravo je kao struka ovakvim zabludama o razlici između neinformiranog mišljenja i znanja posebno izloženo. Tomu je tako iz dva razloga. Prvo jer pravo nema posebno oruđe i posebni alat osim jezika, onog istog kojim svi govorimo. Budući da svi razumno poznajemo hrvatski jezik čini nam se zdravorazumskim zaključiti da razumijemo riječi i pojmove koje koriste pravnici, da i mi možemo o tome imati relevantno i jednakovrijedno mišljenje. No, sjetimo se samo pojmova posjed i vlasništvo, u svakodnevnom životu to je isto, u pravu sasvim različito. Drugo, pravo opisuje našu stvarnost, uređuje naše odnose te stoga mislimo da svakako o tome imamo što za reći. To živimo i znamo kako se osjećamo ako nas netko nazove „budalom“, „svinjom“ ili „neznalicom“. Uvjereni smo da su ovi eklatantni primjeri govora mržnje. A nisu.
Govor mržnje ili diskriminacija
Tu dolazim do druge svrhe ovog teksta. Što je zapravo govor mržnje? Radi se o jedinom kaznenom djelu koje je definirano izravno Ustavom RH, u čl. 39. Doduše, nigdje u tom članku nećete naći sintagmu „govor mržnje“, radi se o teorijskom nazivu aktivnosti zabranjenih tim člankom. A zabranjeno je „svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.“ Ključni definitorni elementi su pozivanje na nasilje ili nesnošljivost prema nekoj društvenoj skupini. Jednostavno rečeno, nazvati nekoga „glupim govedom“ je nepristojno, bezobrazno i potencijalno kažnjivo kao uvreda, ali nije govor mržnje. S druge strane, izreći kako „određena nacija smrdi i blati našu čistoću“ predstavlja govor mržnje, izravno zabranjen i ozbiljnije kažnjiv kaznenim sankcijama. Govor, nadalje, uopće ne mora označavati riječi (izgovore ili napisane); govor u pravu predstavljaju i geste, znakovi, simboli, pa i radnje. Primjerice, spaljivanje zastave je govor, baš kao i nošenje određenog znakovlja na kapi, majici ili uniformi. Zaključujemo da u slučaju Tri majmuna nije i ne može biti riječi o govoru mržnje.
Ostaje pitanje da li se možda radi o diskriminaciji. Naravno da svi imamo neko svoje mišljenje o pravednosti, neki svoj osjećaj da li su izgovorene riječi izazvane i zaslužene, ljudski shvatljive ili opravdane. Međutim, i tu je pravo sasvim jasno. Ponovo Ustav, čl. 14/1, izričito navodi da svatko „ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ Dodatno, Zakon o suzbijanju diskriminacije, čl. 8/8, zabranjuje ne pružanje dobara ili usluga na temelju nekog od ranije spomenutih svojstava. Dakle, da usluga doista nije pružena, radilo bi se o kažnjivoj diskriminaciji.
Svijest o vlastitim zabludama
Na kraju, vratimo se na poantu ove kratke priče. Priznajmo si, svatko od nas za sebe smatra da je razumno inteligentan. Ne smatramo se glupima, ni neznalicama. Ipak, često nam se dogodi da previdimo granicu između vlastite informiranosti i stvarnog stanja, da zaboravimo uočiti koliko su naša mišljenja odraz vlastitog iskustva i osjećaja, ali ujedno i odraz malog ili površnog stvarnog znanja o nečemu. Počesto ne shvaćamo vlastite zablude. A važno je da to što prije osvijestimo kako bismo doista bili profesionalci u svojoj struci i cijenili druge struke. Još važnije, kako bismo u svakodnevnom životu cijenili druge ljude, njihova znanja, ali i njihova iskustva i osjećaje. Makar činjenično pogrešne, njihove će nam riječi reći puno o njima samima. To je pak bitno kako bismo se istinski razumjeli, kako bismo mogli istinski razgovarati, a ne olako drugima suditi.
