Naša sugovornica, Maja Krištafor, trenutno novinarka medijske kuće 24 sata i freelancarica u području društvenih mreža i odnosa s javnošću ispričala nam je svoje iskustvo burnouta koji je doživjela za vrijeme studiranja. Studij na Odjelu za biotehnologiju u Rijeci prekida tek jedan ispit do diplome. Seli se u Zagreb, pronalazi novi posao, a potom upisuje novi studij u potpuno različitom području. „Sanjala sam da ću jednoga dana biti znanstvenica.“, objašnjava Maja zašto je kao 18-godišnjakinja upisala upravo studij na Odjelu za biotehnologiju. Pa potom otkriva kako joj je na prvoj godini bilo zanimljivo, no kako već na drugoj godini fakulteta uviđa kako to nije karijera u kojoj vidi sebe u budućnosti. Stoga kreće uzimati različite izvannastavne aktivnosti kako bi shvatila što to jest za nju. Tako u jednoj godini postaje predsjednica Udruge studenata biotehnologije Sveučilišta u Rijeci, članica studentskog zbora, voditeljica i novinarka na Radiju Sovi te voditeljica i koordinatorica nekoliko projekata.
„Na Odjelu za biotehnologiju u Rijeci studirala sam tri, odnosno četiri godine. No, tada sam shvatila da to nije nešto što me zanima i ispunjava te sam preuzela rizik i ispisala se s fakulteta u trenutku kada me samo jedan ispit dijelio od diplome.“
Nije li previše stresna odluka prekinuti studij kada te dijeli tek jedan ispit do diplome? „Jest! Bilo mi je jako stresno donijeti tu odluku. No, moj studij i boravak u Rijeci više nije bila biotehnologija. Studij je bio samo toliko što sam išla na predavanja i pisala ispite.“, odgovara Maja.
„Imala sam osjećaj da stojim na jednom mjestu. Da starim, a da ništa nisam postigla u životu, iako nije bilo tako.“
Objašnjava nam Maja da je trenutno muči odluka koju je donijela te 2019. godine prekinuvši studij, pa priznaje kako je nedavno zvala Odjel kako bi se informirala može li se vratiti i završiti studij ako to poželi. No, smatra kako je u tom trenutku donijela najbolju, moguću odluku za sebe. „Mislim da ne bih napravila sve što jesam, da sam ostala u Rijeci i ponosna sam na sebe što sam donijela takvu odluku.“. Nadalje govori kako je na trećoj godini studija u Rijeci, njezin život bio sve samo ne studij biotehnologije. Tako je u jednom trenutku počela učiti dizajn te osnove programiranja. Sudjelovala je na svim studentskim natjecanjima te bila i dio Startup inkubatora Rijeka. Na predavanje bi donijela laptop i tipkala priopćenje za medije ili bi ispravljala statute i slično.
„Neću više sve te projekte, ali hoću neke nove!“
„Projekti, natjecanja, priopćenja za medije, to je bio moj način života.“, govori Maja. Upitala sam je u kojem trenutku je onda shvatila da nešto nije u redu? Da je doživjela burnout? „Nisam shvatila. Nikad se nisam susrela s burnoutom ranije. Nisam znala prepoznati njegove simptome.“, pa mi u nastavku objašnjava detaljnije što je mislila pod time. „Bilo je to razdoblje kad sam istovremeno radila na četirima projektima uz rad na radiju te učeći za dosta težak ispit na fakultetu. Jedan dan sjedila sam u knjižnici na fakultetu i tipkala priopćenje za konferenciju za medije. Odjednom mi je ruka utrnula i doslovno pala sa stola. Nisam je mogla micati. Pomislila sam kako imam srčani udar i moje sljedeće razmišljanje bilo je: „Ok, ovo je srčani udar, morat ću reći svojoj potpredsjednici da će me ona zamijeniti na konferenciji i nekoga ću morati poslati da odradi moje smjene na radiju. Nakon dvije minute, stanje mi se popravilo i nastavila sam raditi kao da se ništa nije ni dogodilo.“.
„Distancirala sam se sama od sebe. Kod drugih sam stvarala sliku o sebi kao da je sve sjajno i da mi ide, sve dok ne bih došla doma. Zbog toga sam uzimala još više projekata kako se doma ne bih tako osjećala.“
Sve to dovelo je do toga da se na toj trećoj godini borila i s oblikom depresije. „Nisam mogla ustati iz kreveta. Otišla bih na fakultet, vratila se i legla u krevet i nisam imala snage za ništa dalje.“, priča u nastavku. Jake glavobolje, zdravstveni problemi, otpadanje kose, pucanje noktiju, krvarenje desni. Sve su to bile posljedice burnouta, a s kojima se morala suočiti. Je li poduzela nešto? Nije. Nastavila je s projektima sve do kraja te treće akademske godine, a nije niti bila svjesna da je doživjela burnout. Tijekom ljeta vratila se kući i radila putem studentskog ugovora. Tek tada postaje svjesna svih problema i odlazi kod liječnice opće prakse i po prvi puta čuje riječ „burnout“ te shvaća da je situacija zaista ozbiljna.
Vrativši se sljedeće akademske godine u Rijeku shvaća kako nema ništa za raditi osim odslušati ta dva predmeta koja nije uspjela proći prošle godine. „Shvativši to, doslovno puknem. Mislila sam da sam super, ali u tom trenutku, izgubila sam dio identiteta. Ponavljala sam godinu iako to nisam planirala. To je bio poraz za mene.“, govori Maja. U tom trenutku ponovno je kontaktirala Psihološko savjetovalište Sveučilišnog savjetovališnog centra u koje je otišla i prošle godine, no ubrzo odustala. Ovaj put sebi daje priliku te ostaje deset mjeseci. „Samu sam sebe uspjela sagledati izvana i priznati sama sebi razloge zbog kojih sam se dovela u ovakvo stanje.“.
„U Psihološkom savjetovalištu saznala sam za puno načina kako se ponašati u novim situacijama tako da se ne preopterećujem i da znam koliko mi je mentalno zdravlje važno. Sada, za razliku od onda, znam dobro rasporediti vrijeme i vidjeti što mi je prioritet.“
Cijelo iskustvo koje je doživjela s burnoutom bilo je jako šokantno za nju. Nije osjećala emocije. „Jako sam emotivna osoba, nekoliko puta dnevno plačem i smijem se. No, u tom trenutku sve mi je bilo ravno.“, govori Maja, pa nastavlja „Budila bih se po noći i osjećala krivnju jer sam imala toliko toga za raditi, a toliko sam bila umorna da nisam mogla ništa. Otišla bih si skuhati šalicu čaja i sama sebi bih podsvjesno govorila kako to ne smijem raditi jer imam druge obaveze.“. Stoga smatra kako je u najboljem trenutku prekinula studij i preselila u Zagreb. Objašnjava kako je sa studentske strane u Rijeci postigla sve jer nema studentskog projekta u kojemu nije sudjelovala.
Jesu li danas studenti preopterećeni obvezama?
„Studentima je danas puno toga nametnuto.“, odgovara Maja na moje postavljeno pitanje. Pa nastavlja kako danas fakultet ne garantira posao. Možda u nekim područjima. No, za sve ostalo uvijek se pita što si dodatno radio tijekom studiranja. „Mislim da su mladi preopterećeni s nekim svojim očekivanjima, ali je važno da shvate što bi im moglo biti korisno, što im može biti potencijalno važno u budućnosti i u čemu će uživati uz fakultet.“. A što je s njom? Zašto je ona radila na svim tim projektima? „Ja sam puno stvari radila. Neke jer sam mislila da će mi donijeti neku korist. No, većinom sam radila jer mi je donosilo sreću i zadovoljstvo.“.
„Kad sam došla u Rijeku, sama sam sebi rekla da ću na svaku priliku reći da. Šteta je ne iskoristiti neke prilike. No, sada nakon cijelog iskustva mogu reći, da ne treba svemu reći da. Bitno je i odmoriti se, spavati. Odvojiti vrijeme za sebe, za druženje s prijateljima.“
Je li pogriješila odlaskom u Zagreb? Nije. Skupila je hrabrosti i riskirala sve. Za sebe kaže kako je imala neku ludu sreću i uspjela pronaći posao svega par dana nakon dolaska u Zagreb. Je li doživjela novi burnout? Jest. No, ovaj put iz drugih razloga te je teško shvatila da se radi o burnoutu. No, reagirala je na vrijeme. Prihvatila je odgovornost i spremno krenula raditi kako bi riješila problem i postigla rezultate. „Ako nam je potrebna pomoć, dobro je da ju potražimo. Super je ići kod psihologa. Kod nas je to i dalje prevelika tabu tema. I mentalno zdravlje. I odlazak psihologu. I zato mislim da je važno dijeliti ovakve priče da ljudi vide da to nije nikakva sramota!“.
„Najljepše je studentsko doba“
„Neminovno je da će svaka osoba barem jednom u životu doživjeti burnout. Stres je neminovan, no na nama je kako ćemo reagirati na njega. Ja ne bih ništa promijenila. Iskustvo burnouta me puno toga naučilo.“, priča Maja, pa nastavlja „Dok si još student uživaj, no važno je shvatiti da život nije samo sadašnji trenutak. Da ne moraš u ovaj trenutak ugurati sve. Stigneš stvari napraviti i s 25, 30, 40 godina. I možda neke stvari napraviš bolje kasnije nego sada.“.
„Mi ljudi imamo tendenciju odmahnuti rukom i reći nije mi ništa. Teško usvajamo nove navike, ali to nije gubljenje vremena. Ponekad je potrebno usporiti i naučiti biti sam sebi prioritet.“, poručuje za kraj Maja.
