Dva mjeseca prije završetka pete godine fakulteta, Tamara Tomić odlučuje se za prekretnicu u životu. Zapošljava se na kruzeru te sljedećih nekoliko godina putuje svijetom. Koliko je zastrašujuće otići sam na drugi kraj svijeta te što joj je najviše ostalo u sjećanju otkriva nam u nastavku.
Nekoliko godina radila si na kruzerima. Možeš li nam opisati kako si se odlučila za to te odakle motivacija za takvim oblikom posla?
Krajem pete godine fakulteta bilo mi je dosta svega. I fakulteta i studentskih poslova. Jednog dana uzela sam laptop u ruke i počela prijavljivati poslove i među njima se našla agencija iz Zagreba koja je nudila posao na kruzerima. Poslala sam prijavu te su me kasnije pozvali na razgovor. Zvučalo mi je uzbudljivo i bilo je nešto potpuno novo. Nešto nesvakidašnje, nešto neobično te sam odlučila probati. Putovanja su me oduvijek privlačila. Sjećam se da sam kao mala sjedila ispred televizije i gledala te daleke zemlje. Želja za putovanjem je postojala oduvijek zato sam i studirala turizam. Volim putovati te me nikad nije vezalo nijedno mjesto.
Prvi put otišla si raditi na brod za vrijeme studija. Je li bilo teško prekinuti fakultet te otići? Kako su roditelji reagirali na tvoju odluku?
Nije mi bilo teško prekinuti fakultet jer sam razmišljala na način kako već imam diplomu prvostupnika. Imam završene četiri godine i ništa nisam bacila u vjetar. Kad god poželim, mogu se vratiti i završiti tu petu godinu. Ipak je jedna godina u pitanju, a ne četiri ili pet.
Kako su roditelji reagirali? Imam sreću da su mi roditelji podrška u svemu i navikli su na to da od 14. godine nisam doma. No, uvijek su mi govorili da ako nastane neki problem da ih samo nazovem i oni dolaze. Uvijek sam se u bilo kojem trenutku imala kamo vratiti. Naravno da im nije bilo svejedno, jer sam ja u roku 11 dana odradila intervju, dobila posao, sredila potvrde i vizu, obavila liječnički pregled i otišla.
Na kojim radnim mjestima si sve radila?
Radila sam u shopovima – trgovinama na brodu. Počela sam kao sales assistant. Odmah su me stavili u parfumeriju. No, sve to ovisi i o brodu, menadžeru te cijelom timu. Za vrijeme drugog ugovora također sam radila u parfumeriju, ali i u Pandori te Michaelu Korsu. Zadnje godine kada sam stekla dovoljno iskustva i znanja napredovala sam na mjesto assistant shop manager.
Koliko je zastrašujuće otići na drugi kraj svijeta sam?
Jako je zastrašujuće. Cijelo to vrijeme dok sam čekala da idem i rješavala stvari u isto vrijeme mi je bilo i noćna mora i san. Noćna mora zbog zamisli da sam na velikom brodu usred oceana s nepoznatim ljudima s početnim engleskim jer sam radila za britansku firmu te je engleski trebao biti više-manje savršen. U tim ti trenutcima prolazi glavom što napraviti, kako se sporazumjeti jer ne možeš pobjeći i sjesti na vlak te otići kući. No, s druge strane san jer znaš koliko toga dobrog će ti to donijeti. Što ćeš sve vidjeti, doživjeti, naučiti. Zastrašujuće, ali isto tako nestvarno dobro.
Proputovala si cijeli svijet, no što te se najviše dojmilo? Što ti je najviše ostalo u sjećanju?
Svaka zemlja je lijepa na svoj način. Sve je to nešto drugačije kad se uspoređuje s Hrvatskom i Balkanom. Gledajući neke necivilizirane države ponekad smo jedva čekali vratiti se u civiliziranu Europu. Vidiš kako ljudi žive u Indiji, Šri Lanki koje su jako prašnjave i prljave države, ali oni svejedno suše odjeću na stolicama, ogradi. Dvorišta su jako nečista. Tada vidiš da ima gore od našega načina života, ali naravno da ima i bolje.
No, ono što mi je najviše ostalo u sjećanju su ljudi. Ti različiti mentaliteti, različite kulture. Daleko si od kuće i doma, a opet imaš dom. Stariji parovi koji bi krstarili na brodu znali su dolaziti u trgovinu te pitati kako sam. Tu nije više bilo važno samo da oni nešto kupe, već ta povezanost. I dan danas sam s nekima od njih u kontaktu. To mi je zaista lijepo jer znaš da kad odeš na drugi kraj svijeta da se imaš kome javiti. Imaš kod koga biti. Imaš koga vidjeti. To je nešto što ti ostaje zauvijek.
Jesi li uz posao imala dovoljno vremena upoznati države i gradove u kojima si bila?
Imala sam tu sreću da kad smo bili usidreni u nekoj luci, shopovi su bili zatvoreni. Tako da sam mogla otići do grada i razgledati. Nikad nismo imali previše vremena već par sati, ali u neke gradove smo se vraćali više puta tako da smo uspjeli vidjeti sve što smo htjeli.
Jesi li doživjela neko neugodno iskustvo na putovanjima?
Osobno nisam imala neugodna iskustva, ali recimo kada smo bili na Karibima, pošto su oni dosta siromašna zemlja, onda se dosta otimaju za turiste jer žele zaraditi. No, postoje ta neka mjesta gdje ne možeš ići sam jer vrebaju iza ugla. Znam da su usred bijela dana dotrčali do jedne žene i ukrali joj lančić.
Također, posao je jako stresan. Tu nema vremena za odmor, nema slobodnih dana. Kad se prelazi Atlantski ocean radi se od devet do devet. Uz iznimke sat vremena pauze za ručak i sat vremena za večeru, ostatak vremena stojiš na nogama. Nekad se zna ostati i do jedan ujutro pa ponovno raditi. Teško je jako. Meni su često znali zamjeriti da mi je super i lijepo. No, situacija je potpuno drugačija. Trčiš s broda, uslikaš se, popiješ kavu te se vratiš nazad na brod i ideš raditi. A to naravno nitko ne vidi na Facebooku ili Instagramu. Tako da postoji i loša strana ovog posla.
Jesi li istraživala države i njihovu kulturu kako bi se lakše pripremila prije samih putovanja?
Jesam, ali isto tako na brodu je sve dobro organizirano. Kapetan obavještava putem mikrofona. Za puno država smo trebali vize. Zatim u Singapuru recimo kad se izlazi s broda ne smije se nositi guma za žvakanje. Dok u Dubaiju ne smiješ izaći u kratkom, već moraš biti prekriven. Svaka država ima neka svoja pravila na koja su nas svi upućivali i koja smo svi poštivali. Samostalno smo također dosta istraživali jer bolje biti spreman pa znati što vidjeti u kojoj državi.
Isto tako, na brodu postoji tour desk za goste, ali i jedan član posade koji se prijavi i prođe obuku može gostima biti vodič te mu je automatski taj izlet besplatan. Tako da se može puno toga razgledati. Nama su primjerice bili organizirani izleti na Kineski zid i u Izgubljeni grad Petru što je super.
Postoji li nešto što te šokiralo ili iznenadilo kad je u pitanju način života neke države?
Ja uvijek spominjem Indiju jer kad sam izašla s broda, otišla sam do plaže, ali je ona bila jako prljava. Tako da mi je po povratku na brod trebalo vjerojatno sat vremena kako bih svu tu prljavštinu isprala sa sebe. Životinje tamo leže nasred ceste. I svugdje je sve puno hrđe. Čak i u najobičnijoj trgovini. Također, imaju neki svoj specifičan miris. To je nešto što mi je ostalo u sjećanju.
Kad sam krenula putovati rekla sam da bih voljela naći zemlju u kojoj bih voljela živjeti. Koja će mi se svidjeti po svemu, ali svaki put nakon odrađenog ugovora kad bih se vratila u Hrvatsku, rekla bih da je Hrvatska najljepša. Hrvatska ima najljepše more i obalu. Jedino što nam životni standard nije baš uređen, ali što se tiče ljepote i svega ostaloga to je to. Nema bolje, to bih svakako htjela naglasiti.
