Muškarci su jači spol. Muškarci ne pokazuju emocije. Muškarci ne pomažu u kućanskim poslovima. Muškarci trebaju više zarađivati. Žene su slabiji spol. Žene su kućanice. Žene brinu o djeci. I tako unedogled. Tako nas se uči od rođenja. „Ne možeš odjenuti haljinu jer si dečko“. „Ne možeš se igrati s autićima jer si curica“. I tako dječaci nauče da nije u redu plakati. Tako djevojčice nauče da im je mjesto u kući. Žene nemaju pravo glasa. Muškarci su ti koji odlučuju kako će se i zašto. Muškarac i žena mogu biti obitelj. Muškarac s muškarcem je zabranjeno. Žena sa ženom je zabranjeno.
Tako sretna, tolerantna djeca otvorena prema različitosti, postaju žene i muškarci koji ne uvažavaju različitosti. Priznaju jedino ono što im je usađeno u glavu u djetinjstvu. Da, bilo je nekada u povijesti drugačije. Različito se živjelo. Različita su vremena bila. Različita uvjerenja su postojala. No, svijet se mijenja. Ako promijenimo godišnje barem jednom mobitel, zašto ne pokušamo promijeniti i zastarjelo mišljenje? Jer je lakše promijeniti mobitel zar ne? Jer da bismo prihvatili da žena nije samo kućanica, trebali bismo razumjeti zašto je to tako. No, to je teško. Teško je razumjeti nešto što nije po našem uvjerenju. A još je teže raditi na sebi kako bi se shvatilo zašto je nešto drugačije.
Pokazivanje solidarnosti? Da, ali kome?
Nedavno je jedan muškarac opisao na društvenim mrežama svoje iskustvo koje bi se moglo okarakterizirati kao seksualno uznemiravanje. Iskustvo koje bi se tako okarakteriziralo da ga je napisala žena. Jer je on ispod svoje objave dobio komentare u stilu „sam si si kriv“ ili „jednom ti se dogodi pa se izjednačavaš sa ženama“. Od žena. Ne muškaraca. Znači poželjno je stati na ženinu stranu kada joj se dogodi slično iskustvo, ali kada se muškarac nađe u istoj situaciji onda je to pretjerivanje. Jer muškarac ne može biti uznemiravan zar ne? Pa tako su nas učili u djetinjstvu. Poželjno je pokazati solidarnost prema ženi. No, očito je nepoželjno pokazati istu tu solidarnost i prema muškarcu. Jer ne treba muškarcima ni solidarnost, ni „stajanje na njihovu stranu“. Pa njima se ništa loše ne može dogoditi.
Godinama, stoljećima, žene se bore za svoja prava. I trebaju. Jer su i dalje u nepovoljnijem položaju od muškaraca vjerojatno u svim područjima u životu. Ženu se čudno gleda ako je menadžer nekog poduzeća. Ženu se čudno gleda ako javno iznosi svoje mišljenje. Takvih je primjera bezbroj. Stoga je potrebno da žene budu glasne, da ustanu i da se bore za svoja prava. I ne trebaju stati na sitnicama već ići do kraja kako bi zaista postale jednakopravne s muškarcima. Ali zašto onda te iste žene kritiziraju muškarca kada se nađe u istoj situaciji kao i one? Ne bi li žene trebale imati više razumijevanja? Više otvorenosti prema tuđim problemima? Jer od koga one žele dobiti onu svoju ravnopravnost? Od žena ne sigurno. Jer da je tako onda je ne bi ni tražile. Već od muškarca kojemu ne žele pružiti podršku kada ju i on sam treba. Dvostruki neki kriteriji kod te ravnopravnosti.
Učenjem do uvažavanjem različitosti
Jesu li nas roditelji „zeznuli“ u djetinjstvu nametnuvši nam svoj zastarjeli način razmišljanja? Možda. A možda smo samo lijeni raditi na sebi kako bismo postali tolerantniji. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, na svoj stav. Svatko ima pravo to isto mišljenje izraziti. No, zašto netko ima potrebu nametnuti vlastito mišljenje drugima? Zašto netko ima potrebu vrijeđati, osuđivati, ne prihvaćati mišljenja koja nisu jednaka njegovima? Biti tolerantan ne znači da moramo početi dijeliti isto mišljenje s drugim ljudima. Ne, biti tolerantan znači da smo dovoljno otvoreni i slobodni da prihvaćamo tuđe mišljenje iako ono bilo različito od našega.
Kako to da nam je lakše kritizirati i vrijeđati druge umjesto da hrabrimo i motiviramo? Kako to da uvijek prvo vidimo onu lošu stranu, umjesto dobre, čak i onda kada loše strane nema? Živimo u 21. stoljeću, ali nam je način razmišljanja ostao negdje daleko u povijesti. Možda je vrijeme da shvatimo kako zaista nismo svi jednaki. Svakome se nešto drugo sviđa i svatko nešto drugo smatra lijepim. I važno je da shvatimo kako je to zaista u redu. Kad to shvatimo, možda onda i zastanemo i pitamo muškarca zašto plače i treba li mu pomoć, umjesto da ga gledamo s podsmjehom. Jer muškarac ne bi smio plakati, zar ne?
Izvor fotografija: Unsplash.com
