„Her“ Spikea Jonzea zanimljiv je i provokativan film koji nam stiže baš u vrijeme duboke tehnološke povezanosti; vrijeme kada se čini da uspostavljamo odnose s našim tehnološkim uređajima.
U filmu „Her“ pratimo kompleksnog i usamljenog lika Thedorea Twomblya koji se emocionalno povezuje s virtualnom asistenticom po imenu „Samantha“. Theodore i „Samantha“ se sve više povezuju na dubljoj i značajnijoj razini. On je netko tko je svjesno odsječen od stvarnoga svijeta te se ni mi kao gledatelji ne uspijevamo povezati sa njime. Nesretan, neshvaćen, na neki način i izgubljen. Nalazi se u teškoj situaciji zbog propalog odnosa sa svojom bivšom ženom. Međutim, možemo primijetiti kako je Theodore sam kao osoba vrlo antisocijalan te ga to možda ni ne dotiče koliko bi trebalo. On nekako živi sam u svome svijetu, zauzet svojim obavezama te mu jedino društvo pravi „Samantha“. Svoju usamljenost i depresiju liječi svojim poslom; pisanjem pisama tuđih ljudskih životnih iskustava za što biva i plaćen. Kada je riječ o njemu, misli i osjećaji kao da su omotane letargijom i depresivnom notom današnjega društva. Sam njegov lik označava današnju generaciju ljudi opsjednutih tehnologijom i virtualizacijom. Postajemo sve više i više odvojeni od stvarnih sebe, trenutaka koji nam se događaju, života koji prolazi ispred nas. Razdoblje tehnologije čini nas depresivnima, nesretnima, usamljenima. U ovom filmu propitujemo mogućnost održavanja ljubavi čovjeka i objekta umjetne inteligencije. Je li to moguće? Kroz film vidimo kako Theodore i „Samantha“ komuniciraju sasvim uobičajeno, čak i normalno. U trenucima nam se čini kao da je „Samantha“ živo biće koje stoji uz Theodorea, a ne samo sklop različitih tehnoloških sustava. „Samantha“ je slobodno progovarala o vlastitim emocijama te se konstantno unaprjeđivala i usavršavala. Istovremeno, film prikazuje kako je jednostavno stvarnu ljudsku interakciju zamijeniti tehnologijom. No, što bi to onda točno predstavljalo?
Moje glavno pitanje je bi li to onda više i bilo čovječanstvo? Ljudi su stvoreni da rade greške te se razvijaju, uče i razvijaju iz istih. Stvoreni smo da možemo samostalno planirati, no i spontano donijeti odluke. Isto tako, smatram kako se upravo i zbog ovih razloga i ljubav ljudskog bića sa neljudskim entitetom nikada neće moći razviti u istinsku ljubav koju bi dobili od drugog živoga bića. Ljubav nije nešto što može nastati u virtualnome svijetu, već nešto što mora postojati i izvan toga. Naše druženje s tehnologijom zapravo je ono čega se moramo bojati jer će ona neizbježno dovesti do besmislenog praznog, plitkog postojanja.
