Ženske tjelesne stanice imaju dva X kromosoma. Žene su sposobne za trudnoću i rađanje od puberteta do menopauze. Ženska anatomija razlikuje se od muške po ženskom spolnom sustavu koji obuhvaća jajnike, jajovode, maternicu, rodnicu (vagina) i stidnicu (vulva). Kod žena zdjelica i kukovi su širi, a dojke veće nego kod muškarca. Žene imaju znatno manje dlaka na licu i ostatku tijela, imaju više tjelesne masnoće te su u prosjeku niže i manje mišićave od muškaraca.
Tijekom povijesti tradicionalne uloge žena često su definirale te ograničavale njihove djelatnosti i mogućnosti; mnoge vjerske doktrine propisuju određena pravila za žene. U mnogim društvima dolazi do ublažavanja tih ograničenja tijekom 20. stoljeća kada su žene dobile pristup višem obrazovanju i širem izboru prilikom odabiru karijere. Nasilje nad ženama, bilo u obiteljima ili u zajednicama, ima dugu povijest, a njeni su počinitelji prvenstveno muškarci. Nekim ženama uskraćena su reproduktivna prava. Razni feministički pokreti imaju zajednički cilj postizanja rodne ravnopravnosti.
To je bilo nešto općenito, a sad o tome kako pojedine religije vide ženu kao osobu koja je jedno najdivnijih stvorenja na Zemlji koju treba čuvati i paziti kao što dobar pastir čuva svoju ovčicu jer je ona njegovo blago.
Religije
Što se pak tiče odnosa religija spram žena, u većini priča o porijeklu zla na svijetu krivnju snosi neka žena. U židovstvu je to Eva, slikom koje biblijski pisac ipak zacijelo nije imao namjeru ocrniti žene, već kroz sliku dočarati uzrok ženinih muka. U grčkoj pak mitologiji se zlo po svijetu proširilo zbog radoznale Pandore. U Indiji je zlo utjelovljeno u krvožednoj boginji Kali, majci svijeta, koja je u isti mah stvaralačko i destruktivno biće, te joj, da bi se držala pod kontrolom i odvratila od razornosti, treba svake godine žrtvovati tisuće životinja. Toj krvožednoj ženi žderačici paralela se može naći u gotovo svim kulturama i vjerovanjima. Boginji Kali u grčkoj mitologiji odgovara majka ljudožder Medeja, Amazonke koje jedu ljudsko meso, Pakre, Meduze, Ernije, sve odreda žene nositeljice zla. Etnološka istraživanja primitivnih kultura također donose zanimljive rezultate. Kod američkih Indijanaca i domorodaca izbrojeno je više od tristo verzija kipića vagine koja ima zube (vagina dentata), dok u Indiji dominiraju vagine bez zubi, no ispunjene zmijama.
Očito je, dakle, kako su izvjesni arhetipovi bili duboko ukorijenjeni i prije kršćanstva. Štoviše, kod Židova još i danas postoji poznata molitva koja se molila i u Isusovo vrijeme: “Blagoslovljen budi Bože naš, jer me nisi učinio ni poganinom, ni ženom, ni neznalicom.” S druge strane žena se zadovoljava time da u molitvi kaže: “Hvaljen budi, Gospodine, koji si me stvorio prema svojoj volji.” U židovskom društvu Isusova vremena žene se nisu računale kao relevantni faktor. U javnosti su morale izbjegavati druženje s muškarcima, a onodobni židovski izvori puni su netrpeljivosti prema ženama. Tako povjesničar Josip Flavije u djelu Contra Apionem kaže da su žene u svakom pogledu manje vrijedne od muškaraca, te se savjetovalo da čak i s vlastitom ženom treba govoriti što manje, a kamoli s kakvom drugom. Žene su živjele povučeno od javnosti, u hramu su imale pristup samo do ženskog predvorja, a u molitvenim obvezama su bile izjednačene s robovima.
Isus emancipator
Očito je kako u takvoj atmosferi nije bilo mjesta za gradnju osobnosti Boga-otkupitelja u ženskom liku. Međutim, jasno je kako Isus u pogledu prava žena ima ulogu emancipatora, tako da njegovo ponašanje prema ženama i njihovu vrednovanju apsolutno odudara od židovsko-poganskog maskulinističkog mentaliteta. Božje rođenje od žene, posvemašnje prepuštanje na brigu ženi, daje ženama do tada neslućeno dostojanstvo. Ni odrasli Isus ne robuje mentalitetu koji ženu drži pod ključem, te pokazuje začudnu nesputanost prema ženama: žene njega i njegove učenike prate od Galileje do Jeruzalema (Lk 8, 1-3), osobna naklonost ženama nije mu bila strana (Lk 10,38-42; Iv 11,3.5.28), žene su prisutne kod njegova umiranja i pokopa (Mk 15,40), te nakon uskrsnuća s učenicima (Dj 1,14).
Protivno patrijarhalnom Mojsijevom zakonu Isus zabranjuje rastavu braka, koja je osobito teško pogađala ondašnje žene. Postojao je naime prijepor između škola učenjaka Šamaja i Hilela o tome bi li samo jedan spolni prekršaj (Šamaj) ili bi praktično svaka stvar, pa čak i zagoren ručak (kako je zastupao Hilel, a što je prema Filonu i Josipu Flaviju bila uvriježena praksa) moglo biti razlogom za otpust žene. Taj je spor Isusu bio potpuno nevažan, te on izriče posve nežidovsku zabranu, koja će i za obraćene Židove biti toliko teška da će se kasnije u njima upućenom Matejevom Evanđelju preljub priznati kao izniman razlog za rastavu braka (Mt 5,32 i 19,9 nasuprot Mk 10,11-12; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11).
Slike preuzete sa Brotnjo.info i Pixabay.com.
