Kako se i kalendarski približavamo proljeću, ostavljamo “5. godišnje doba” za sobom. Ono po čemu je karneval poznat u našem kraju je velika Karnevalska povorka koja je i ove godine, uslijed pandemijskih uvjeta, izostala u svom uobičajenom datumu. Mantra “budi što želiš” je ono što čini naš karneval posebnim. No jedna tradicija koja ne izostaje ni u ova izazovna vremena su zvončari.
Zvončari su, zajedno s Pehinarskom gospodom i Morčićima, jedan od glavnih simbola Riječkog karnevala. Istovremeno su zastrašujući, ali i predivna tradicija koju mnogi poštuju i vole. Svake godine obilaze okolna sela svojih krajeva tjerajući zimu i zle duhove, te tako obilježavaju kraj karnevalskog doba i početak proljeća i korizme. O svakoj od skupina zvončara moglo bi se mnogo pisati. Naši najpoznatiji su Zvonejski, Brgujski, Žejanski i Halubajski zvončari te Grobnički dondolaši. Halubajski zvončari su najbrojnija skupina te svake godine zatvaraju veliku karnevalsku povorku, a niti ove godine nisu propustili prošetati Korzom.
Postoji razlika između skupina. Zapadni zvončari imaju nekoliko manjih zvona, otkrivenog su lica te imaju klobuk sa zelenilom i šarenim papirnatim cvjetovima. Istočni zvončari nose velike maske te imaju jedno veliko zvono.
Povijest
Do početka Prvog svjetskog rata, zvončari se nisu mnogo razlikovali. Zapadni zvončari su također nosili velike maske. No, nakon što su pali pod Kraljevinu Italiju maske su zabranjene, te su počeli nositi klobuke sa šarenim cvjetovima i zelenilom, otkrivenog lica. Istočni zvončari su još uvijek bili pod Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca pa su do danas zadržali zoomorfne maske. S vremenom su one evolvirale, te su danas zadivljujućih dimenzija. Svi imaju zajedničko ishodište – tjeranje zlih sila zime, čuvanju stoke od uroka i zazivanju plodnosti.
Halubajski zvončari
Ova skupina je posebna zbog svoje brojnosti, čvrstih pravila ponašanja, snazi i izdržljivosti te očuvanju tradicije. To su Istočna skupina zvončara s područja gdje je nekoć bilo mnogo pastira. Tijekom velikih kiša, pastiri bi se sklanjali u kolibice halube. U proljeće bi idući za ovcama navukli ovčju kožu i objesili kravlje zvono oko struka kako bi odvratili zle sile od stada. Zvonjavom bi uroke uranjali duboko u zemlju.
Na sebi nose, kao i ostali zvončari, ovčju kožu. U rukama nose sjekire što upućuje na njihovu vojnu ulogu te legendu o tjeranju Tatara ili Turaka s Grobničkog polja. No, tradicija je osnovno povezana s buđenjem prirode, kultom plodnosti i iskazivanju snage nad zlim duhovima. Svojom strašnom maskom i zvonjavom navješćuju odlazak zime pred Suncem, a maske su im spomenik proljeću.
Pohod započinju na Pusnu Nedeju u selu Marčelji te posljednja tri dana svako jutro od 8 sati kreću u pohod.
Svakog dana putuju do 7 navečer, osim nedjelju kada pohod završavaju na Riječkom karnevalu. Zvončare prate još vrag te medvjed. Vrag je odjeven u crno te ima čađave ruke. Trčkara oko zvončara te svojim rukama crni lica gledatelja. Medvjed se nalazi na lancima te zabavlja ljude dok je tat koji ih više ne prati, po tradiciji, krao po kućama te se onda od njega otkupljuje hranom i pićem.
Vođa, komandant, odjeven je po uzoru na časnike, s kapom te paunovim perjem na glavi. On predvodi povorku zvončara. Maska svakoga zvončara je njegova unikatna. U gužvi ga se po njoj prepoznaje, a obično teže od 8 do 12 kilograma.
Tijekom pohoda hodaju širokim korakom kako bi se svakim korakom čulo zvono. Hodaju u križ te se potom svi ponovno susretnu u sredini. U svakom selu naprave zvončarsko kolo, simbol snage i zajedništva. Zvonjava je na početku vrlo glasna, a potom se smanjuje do tišine. Tada komandant raspusti kolo. Sve kulminira paljenjem pusta na Viškovu u utorak. Time se pali sve loše u posljednjih godinu dana što su zvončari otjerali.
