Dobitnici natječaja za najbolji književni izraz – intervju s Monikom Zebom

Male točke postojanja

Prvo je bila samo šapat. Malena. Beznačajna. Riječ na čiji smo spomen odmahivali rukom i slijegali ramenima. Viđali smo je u internetskim člancima koji su, između ostalog, pisali o jedenju šišmiša. Osobno, nisam mogla shvatiti ozbiljno ništa što je uslijedilo nakon te informacije. Ali, ono što sam, još tamo 2019. godine neprestano zaboravljala jest da život voli biti nepredvidljiv. Naravno, to nije i ne mora uvijek biti loše, ali ovoga puta je definitivno bilo. Odnosno, ispričavam se, ne samo da je bilo, nego još uvijek jest.
Kada je u ožujku 2020. godine širenje zaraze korona virusom službeno bilo proglašeno pandemijom, nisam toga bila svjesna tada, ali za mene je vrijeme stalo. Od trenutka kada je ta obična mala imenica ženskog roda poprimila svoje pravo značenje, više ništa nije bilo isto. Nije ni moglo biti. U naše živote nije bila prodrla samo pandemija korona virusa, već i pandemija straha. Počeli smo se bojati za sebe, za svoje bližnje, za svoja radna mjesta, za naše obrazovanje.
Bolest poput ove ne utječe na ljude samo fizički, već gmiže i u naše umove, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag. Od šapta, koji se nekada činio tako dalekim, korona je sada urlik koji neprestano odjekuje u našim ušima.
Iako smo prije devet dana dočekali novu godinu, za mnoge od nas nije se promijenilo ništa osim datuma. Pogledi koje susrećemo i dalje su prazni, osmijesi razvučeni iz navike, a maske za lice navučene preko lica ispod maski.
Često se sjetim nastavnika koji su nas u četvrtom razredu srednje škole znali pitati „Kako zamišljate da će vaš život izgledati za pet godina?“ i odmah potom osjetim trnce užasa, jer shvatim da je tih pet godina prošlo, a ovo je stvarnost u kojoj smo se zatekli. Neki će reći da je moglo biti i gore, misleći da bi nam to trebala biti svojevrsna utjeha koja će obuzdati navalu emocija kada razvali branu mizernog optimizma koju svakog dana iznova gradimo. Oni koji tako tješe ne shvaćaju da već odavno nema te utjehe koja bi ublažila činjenicu da korona kriza još traje, a nitko nema odgovor na pitanje do kada.
Ponekad pomislim da mora postojati neki razlog zašto se sve ovo događa. Iako nisam jedna od onih koji vjeruju u determinizam sudbine, ima tih besanih noći u kojima se zapitam postoji li možda neka viša sila kojoj je bilo strašno dosadno ili je imala naročito loše tisućljeće pa je odlučila svoje frustracije iskaliti na nama smrtnicima. Jasno, svjesna sam koliko to apsurdno zvuči, ali u četiri ujutro, dok gledaš kako mrak oko tebe postaje sve gušći i teži, mozak nađe načine kako nesanicu učiniti zanimljivijom.
Iskreno, mislila sam da ću se do sada već naviknuti da nakon jednog novog soja korone budu otkrivena još barem dva, ali može li se itko uopće naviknuti na takve vijesti? Zapravo, još bolje pitanje je trebamo li? Sve te loše vijesti koje svakodnevno gutamo čim upalimo TV ili odemo na internet postale su poput žvakaće gume u koju ugazimo tenisicom, pa nam se svaki korak malo zalijepi za pločnik, sputavajući nas da uživamo u danu za kojeg smo imali tako velike planove. Plaši me pomisao na scenarij u kojem nikada ne nađemo način kako odlijepiti tu žvakaću s tenisice. Plaši me pomisao na to da nas možda još godine dijele od vijesti zbog kojih se nećemo osjećati beznadno.
Želim vjerovati u bolje sutra. Želim biti onaj vječni optimist koji i u trenutcima globalne katastrofe misli da će, na kraju dana, sve biti u redu. Međutim, svi dobro znamo da samo željeti nešto nije dovoljno da bi se to i ostvarilo, a meni ovi zadnji atomi snage koje još uvijek posjedujem služe kako bih preživjela još jedan dan. I onda kada je teško ustati iz kreveta, ono malo motivacije što mi je ostalo ne ulažem u optimizam, jer me ova pandemija dosad naučila da ulaganje u takve apstraktne pojmove često dovede do razočaranja.
Zato više ne očekujem ništa, niti da će biti bolje, niti da će biti gore. Ovoga puta ne zaboravljam da život zna biti nepredvidljiv, ali ne ulažem trud u nadanje da će sljedeće iznenađenje biti pozitivno. Nakon ovoliko vremena provedenog u suživotu s koronom shvatiš da je nada već odavno izgubila smisao. Jedino što mi je u ovom trenutku preostalo je da samo budem, pa makar to značilo automatizmom prolaziti kroz dan i skupljati mrvice lijepih trenutaka zbog kojih na milisekundu zaboravim na turobnu realnost.
Činjenica je da nas život nikada neće prestati podsjećati koliko može biti surov i težak i svatko od nas se s tom činjenicom nosi na svoj način. Iako više nemam osjećaj da vrijeme prolazi, osoba koja me promatra dok stojim ispred ogledala toliko je drugačija od one koja me dočekivala nekada da mi redovito daje do znanja kako se nije promijenila sama od sebe, jer promjene dolaze s vremenom. To promjenjivo „ja“, koje mi se ponekad smije i s vremena na vrijeme me sažalijeva, predstavlja dokaz da svijet nije uistinu stao, ali i potvrdu da, čak i bez nade i optimizma, mogu preživjeti i onda kada mislim da ne mogu.
Prema tome, kada bih morala izdvojiti nešto čemu me ova pandemija poučila, bila bi to spoznaja da ne postoji univerzalan savjet koji bi svakome od nas pomogao da se suoči s ružnom stranom stvarnosti. Isto tako ne postoji niti čarobni prečac koji iz 2022. godine vodi do budućnosti u kojoj su nam osmijesi ponovo iskreni.
Ono što postoji i na što ne smijemo zaboraviti je sadašnjost, ma koliko odbojna ona bila, jer u sadašnjosti smo mi. Ništa na ovom svijetu nije toliko sigurno kao tvoje ili moje ovdje i sada. Ta malena točka u vremenu i prostoru je jedino što nam je obećano. Konkretna i apstraktna, relativna i univerzalna, ta mala točka pripada svakome od nas.
Ne možemo znati koliko će korona još trajati, koliko puta će nas život u pandemiji promijeniti, niti koliko ćemo još osoba prepoznati u vlastitom odrazu. Tek kada prihvatimo da neke druge sadašnjosti skrivaju odgovore na ova pitanja, moći ćemo sami sebi odgovoriti na ono najvažnije – Na koji način želim postojati u svojoj maloj točki, dok mi ona još uvijek pripada?

Intervju s autoricom

1. Šaljete li inače svoje radove na natječaje ili je ovo prvi put?

Ovo je bio prvi natječaj na koji sam poslala svoj rad.

2. Što Vas je potaknulo da se prijavite na natječaj i jeste li zadovoljni osvojenom nagradom?

Još od srednje škole pišem eseje i kratke priče, većinom sebi za dušu. Kako sam to na neko vrijeme bila zapostavila, ovaj natječaj mi je bio savršena prilika da se ponovno vratim toj strasti, a s nagradom sam veoma zadovoljna.

3. Možete li nam reći kada ste se počeli baviti pisanjem i što Vas nadahnjuje? Je li to priroda, ljudi ili nešto treće?

Pisanjem sam se počela baviti kada mi je bilo otprilike četrnaest godina, a izvori nadahnuća često se mijenjaju. U posljednje vrijeme najviše inspiracije pronalazim u odnosima s drugima i vlastitim emocijama.

4. Jeste li možda već objavili koju knjigu i imate li možda kakav plan u budućnosti tiskati što od Vaših radova?

Do sada nisam objavila niti jednu knjigu, ali jedna od mojih kratkih priča tiskana je u zbirci Decameron 2020: Priče iz karantene. Trenutno nemam konkretan plan po pitanju tiskanja radova, ali nastavit ću pratiti literarne natječaje i vidjeti što će budućnost donijeti.

5. Je li Vaš rad ispovijest Vašeg života i emocionalnog stanja tijekom razdoblja pandemije? U kojem trenutku ste odlučili se voditi inspirativnom rečenicom s kraja Vašeg rada „Na koji način želim postojati u svojoj maloj točki, dok mi ona još uvijek pripada?“

Da, ovaj rad nastao je na temelju mojih iskustava iz razdoblja pandemije i emocija koje su iz njih proizišle. Trenutak u kojem sam odlučila završiti rad s ovom rečenicom je isti onaj u kojem sam shvatila da ljudski život doista jest krhak i nepredvidljiv. Nitko od nas ne može sa sigurnošću znati što nas čeka sutra, ali ono što možemo je odlučiti kako, kada i s kime želimo provoditi svoje vrijeme i iskoristiti prilike na koje naiđemo ili ih sami stvorimo.

6. Što su za vas „mrvice lijepih trenutaka“ koje Vam pomažu da zaboravite na realnost koja nas trenutno okružuje?

Moje „mrvice lijepih trenutaka“ su vrijeme provedeno s prijateljima, razgovori u kojima se nasmijem od srca, čaša dobrog vina ili piva, te razdoblja u kojima sam produktivna, kreativna i dovoljno naspavana.

7. U radu govorite o tome koliko su se naši životi promijenili uslijed pandemije, kako je to utjecalo na Vaše stvaralaštvo?

Moram priznati da je pandemija zapravo najviše utjecala na moje emocionalno stanje, a taj utjecaj odrazio se u odabiru tema prilikom pisanja radova. Baš trenutno radim na jednoj kratkoj priči koja je također inspirirana određenim emocijama, pa mogu reći da je jedna od rijetkih pozitivnih posljedica pandemije ta što sam pronašla novi izvor ideja za buduće priče.