Tortura (iliti mučeništvo) bila je uobičajena praksa u srednjem vijeku. Na taj se način pokušavalo iz zatočenika i okrivljenika izvući informacije ili priznanje za počinjenje zločina. Često su zatvoreni bili nevini, ponajviše žene i muškarci koji su bili okrivljeni za vještičarenje i provođenje magijskih rituala. Ipak, metode sustavnog mučenja, koje je trajalo satima a ponekad i danima, provodile su se nemilosrdno i potpuno. U velikom broju slučajeva rezultiralo je smrtnim ishodom. Ako ste mislili da bi se ljaga s imena ubijenih mučenika oprala, u krivu ste. Čak i nakon smrti, mučenici su smatrani krivima za zločin za koji ih se prije provođenja torture optužilo.
Uzmimo primjer žena u srednjem vijeku. One su najčešće bile na meti. Uloga žene kroz povijest, kako i danas, uvijek je bila fluidna i neravnopravna muškarcu. Zbog toga mnogo je žena izgubilo život kada su trebale dokazati svoju nevinost. Kada bi ju se optužilo za vještičarenje, ženu bi vezali za stolicu i potom ju bacili u vodu. Ako žena ispliva na površinu, znači da je nevina. Ako se utopi, onda je okrivljena proglašena vješticom. Naravno, logičko razmišljanje nameće se po tom pitanju; kako netko i može isplivati ako je zavezan rukama i nogama za stolicu metalnim lancima? Je li je ovo slučajan primjer mizoginije ili ne, pomiješan s praznovjerjem, prosudite sami.
MUZEJ TORTURE
Tortureum u Zagrebu, nažalost, zatvorio se prošle godine. U svome sastavu nudio je posjetiteljima koje je znatiželja donijela na put oko 70 mučeničkih sprava i alata koja su se koristila protiv okrivljenih, u svrhu dokazivanja ih krivima za nametnute zločine. Najpoznatija među njima, naravno, bila je replika francuske giljotine, koja se najviše koristila u razdoblju Francuske revolucije (1789.-1795.). Njezina posljednja upotreba bila je 10. rujna 1970. g.
Koncept s kojim se muzej otvorio Zagrebu i ostatku Hrvatske 2015. godine izrazito je zanimljiv. Ako pročitate web stranicu muzeja, primijetit ćete da je vodstvu muzeja bilo važno naglasiti nehumanost ovakve vrste presuda okrivljenicima. Stalni postav izložbe time je služio kao podsjetnik na tamne dane srednjega vijeka (koje se naziva najmračnijim dobom čovječanstva).
Sam izgled izložbe ostavljao je skučeniji dojam. Možda zbog toga što je pojam ‘skučenosti’ trebao pojačati osjećaj anksioznosti, uzimajući u obzir kakvom se tmurnom tematikom bavi. Sprave posložene kružno, u malenom prostoru, iza njih crno gusto platno. Svjetlosti nema, a jedini putokaz vam je tablet koji dobijete na samom ulazu kako biste mogli slušati kraća predavanja o pojedinoj spravi za mučenje. Povežite to s auditivnim doživljajem koji uključuje vriskove žrtava torture. Dojam se sam stječe.
TAMNICA
Jedan od najzanimljivijih aspekata izložbe bila je replika srednjovjekovne tamnice. Nakon što biste obišli sve izložene sprave za mučenje na kraju bi vam bila ponuđena prilika ući u posebno izdvojenu sobicu. U njoj je bio simuliran izgled tamnice u kojoj su boravili zatočenici prije i poslije provedenih mučenja. Atmosfera se očitovala u hladnoći koja se uvlačila ispod prstiju i malene svjetiljke s vrlo malo žara. Nije bilo kreveta. Samo hladni zidovi i tihi užas, koji bi bio prekinut ponekim gromoglasnim smijehom stražara. Bilo je to zadnje mjesto za one koji su znali svoju presudu. Presuda je uvijek bila mračna.
Fotografija: Pixabay
