Rijeka i dan danas nosi svojevrsne “spomenike” industrijske baštine. Šetnju prema starim mlinovima na Rječini možemo započeti iz samog centra grada. Potrebno se spustiti u Ružićevu ulicu i uputiti se prema napuštenoj tvornici papira Hartera. Veliki cigleni dimnjak iz kojeg je nekada kuljao crni dim sada nam može poslužiti kao putokaz prema tvornici. Danas derutni prostori ostaju samo spomenik nekadašnje tvornice papira koja je bila najpoznatija po rizlama koje su se izvozile na brojna svjetska tržišta. Nakon dimnjaka možemo na jednoj zgradi zamijetiti spomen ploču Andriji Ljudevitu Adamiću koji je na tom mjestu prvi 1821.godine otkupio mlin i pretvorio ga u pogon za preradu papira. Nedugo zatim mlin mijenja vlasnike i Hartera se nastavlja razvijati do 1990-ih kada polako kreće njena propast. Ako na istom mjestu gledamo prema suprotnoj strani Rječine vidjet ćemo neobičnu plastičnu kupolu ispod koje se nalazi izvor “Zvir”. Ovaj izvor je najbitniji za grad Rijeku jer on nikada ne presušuje. Osim plastične kupole na suprotnoj strani se nalazi Vodovodna ulica koja je povodom projekta “Rijeka 2020.” oslikana raznim muralima.
No, street art umjetnost je zastupljena i u Harteri gdje su zidovi ovog ogromnog napuštenog kompleksa tijekom godina postali platno raznim umjetnicima. U nekim dijelovima možemo vidjeti i ostatke crne boje na zidovima jer je tvornica poslužila kao set za snimanje serije. Vodovodna ulica predstavlja legalnu stranu street art umjetnosti, jer je većina murala oslikana potpuno legalno dok u Harteri većina umjetnosti spada pod “Graffiti” kategoriju te nije legalna.
Nakon što izađemo iz Samog tvorničkog kompleksa nastavljamo pratiti puteljak uz kanjon Rječine. No, kada se ponovno spustimo do same Rječine možemo naletjeti na prvu prepreku, a to je prijelaz preko same rijeke. U slučaju veće kiše moguće je da nećete moći prijeći samo korito, ali u slučaju suše korito će biti sasvim suho. Vrlo brzo nakon prelaza ulazimo u prvi mlin “Žakalj”, a nedugo nakon njega na drugoj strani korita nalazi se “Matešićev” mlin. Oba mlina su napravljena u 19.stoljeću te su bili više puta oštećeni poplavama i požarima, ali su se obnavljali. Matešićev mlin je na kraju 19.stoljeća zapušten jer je bio izrazito oštećen požarom, a mlin Žakalj je mijenjao svoje vlasnike do Prvog svjetskog rata, kada je Rijeka bila podijeljena između dvije države i samim time se pristup mlinu zakomplicirao jer je cesta prolazila kroz drugu državu. Od tada su oba mlina prepušteni prirodi.
Prva stvar koja vas zadivi kod ovih mlinova je njihova veličina. Kada ulazimo u te komplekse zapravo vidimo kako je priroda ponovno zauzela svoje mjesto industrije. Uz to, ova lokacija je izrazito mirna. Postoji nešto spokojno kada pogledamo divovske zidove mlina obgrljene bršljanom i drva koja rastu iz njih. Osim toga ova lokacija je svojevrsni spomenik ranim počecima industrijalizacije u Rijeci. Prava je šteta što ova lokacija nije još više oglašavana jer bi svakako povećala turističku ponudu grada Rijeke. Kroz samo par sati šetnje zapravo možemo vidjeti brojne ostatke industrijske baštine, ali uz to vidimo zapravo kako su se kroz vrijeme prenamijenili. Hartera je postala mjesto za održavanje koncerata i platno za Grafiti umjetnike, Vodovodna ulica je postala galerija murala, dok su mlinovi postali šuma.
Po povratku se možemo vratiti istim putem ili možemo nastaviti do samog izvora Rječine. Prva dionica ovog puta nije previše zahtjevna te sveukupno traje oko tri sata (uključujući i dulje pauze za razgledavanje).
