Food Not Bombs se prvi put pojavio u Massachusettsu 1980-ih godina kada ga je osnovala skupina anti-nuklearnih aktivista. Siromaštvo i glad su tada bili problemi kao i danas. Aktiviste su ljutila ogromna sredstva koja se svake godine troše u Sjedinjenim Američkim Državama na vojsku. U sljedećem desetljeću ovaj pokret se proširio diljem SAD-a te je ubrzo prešao u Europu. Hrana se potpuno dijelila na raznim protestima poput Occupy wall street, prosvjed protiv World trade organization u Seattleu i odmah nakon terorističkog napada u New Yorku 11.9.2001. Danas već postoji veliki broj zasebnih autonomnih jedinica. Ono što je specifično za ova pokret je da neka “centralna vlast” ne postoji. Svaka jedinica u manjim gradovima je u potpunosti slobodna.
No, dijeljenjem besplatne hrane bave se brojne udruge i državne institucije poput pučkih kuhinja. Koja je razlika između njih i kolektiva Hrana, a ne oružje? Ona se najbolje očitava u tri principa prema kojima se vode sve autonomne skupine. Dijeli se samo vegetarijanska i veganska hrana. Cilj je pokazati kako je ovakva alternativna metoda prehrane zdrava i ukusna. Nadalje svaki kolektiv “hrana ne oružje” je potpuno autonoman i slobodan te nema nikakve centralne vlasti. Finalno, svaki Food not bombs se mora zalagati za ne nasilnu promjenu društva. Što znači da njegovi članovi moraju težiti i truditi se za promjenu društva na bolje, odnosno za pravednije društvo. Uz to svi članovi ovakvih kolektiva ne primaju nikakva sredstva za svoj rad. Najčešće ovakve akcije ovise o donacijama ili o financiranju od vlastitih članova, odnosno nisu financirane od strane države.
Činjenica je da se danas baca enormna količina hrane. Dovoljno je samo proći pored smeća nekog velikog trgovačkog centra ili po tržnici da vidimo koliko se dobre hrane baca u smeće. Hrana ne oružje kolektiv upravo nabavlja hranu iz takvih mjesta. Prodavači na tržnicama potpuno besplatno daju hranu koja više nije dobra za prodaju i koja bi se svejedno bacila. Ovisno o količini namirnica smišlja se jelo, jelo se kuha pa se zatim dijeli ljudima. Besplatno dijeljenje hrane u ovom slučaju nije milostinja već solidarnost. Problem kod milostinje je taj što ona ne potiče promjenu društva već tjera ljude da ovise o njoj. Prema principima Hrane ne oružja ljudi ne bi trebali ovisiti o nečijem raspoloženju i dobroj volji drugih. Tu se stvara hijerarhijski poredak gdje je jedan čovjek podređen i ovisi o milostinji nadređenog. Solidarnost s druge strane nije sažalijevanje potrebitih, već je ona razumijevanje njihove situacije.
U Rijeci postoji jedan kolektiv Hrana ne oružje, koji dijeli obroke u parku Delta. No, ova skupina je “tajnovita” u smislu da nema društvene mreže za razliku od zagrebačkog kolektiva koji redovito oglašava svoje akcije na društvenim mrežama. Oglašavanje se u Rijeci vodi putem plakata. Ovakvi kolektivi zapravo nude drugačiji pristup rješavanju problema današnjice. U tom smislu su izrazito politički aktivna skupina. Zagrebački kolektiv je pristupačniji za sudjelovanje jer ima društvene mreže. Što se tiče riječkog kolektiva, jedino se može pronaći mail na blogspotu koji glasi; fnbrijeka@gmail.com.
Izvor fotografija: https://www.facebook.com/hnozagreb/?ref=page_internal i http://hno-rijeka.blogspot.com/
