Kako započeti priču o ovome filmu?
Film koji u nama izaziva šok, čuđenje, nervozu i strah. Mentalitet poslijeratne malograđanštine prikazan u sat vremena. Ljudi su nakon Domovinskoga rata počeli biti sve više zatvoreni, podložniji nesreći i propagiranju ideologija nacionalizma, seksizma i nasilja. Tematika filma vodi se oko dvije glavne glumice koje se doseljavaju u „mirno“ zagrebačko naselje. No, tajna koju nose sa sobom više je nego dovoljna za javno šikaniranje. Naime, one su lezbe! Da, „lezbače“– izraz kojim se koristi njihova stanodavka kako bi ih dodatno posramila.
Fine, mrtve djevojke“ film je koji je 2002. godine probudio veliki odgovor javnosti. Redatelj Dalibor Matanić u filmu savršeno prikazuje „zabranjenu“ ljubav između dvije djevojke te građansko licemjerje, osuđivanje i maloumnost. To je priča o dvije mlade djevojke; Iva(Olga Pakalović) i Marija (Nina Violić) koje unajmljuju stan u zagrebačkom predgrađu i u njemu žive sasvim slobodno do trenutka kada gazdarica ( Inge Appelt) saznaje da su njih dvije lezbijke. Tada započinje tortura i uznemiravanje od strane susjeda. Film obiluje brojnim upečatljivim, ali na trenutke i pomalo „karikaturnim“ likovima. U kući koju dvije mlade studentice dijele mogu se još pronaći i : ginekolog koji obavlja ilegalne abortuse, PTSP-ovac i ratni profiter koji tuče suprugu i cijelo susjedstvo maltretira glasnom „Thompsonoveom“ glazbom, jedva punoljetna prostitutka, te čovjek koji u stanu u tajnosti drži već odavno preminulu suprugu. Matanić kroz satiričan način prikazuje našu duboku primitivnost, zatucanost i malograđanštinu koja u svom okružju tolerira prostituciju i nelegalno obavljanje pobačaja, a istospolna ljubav izaziva zgražanje. Oni koji su pripadnici „Drugoga“, pripadnici ljubavi prema istospolnome biću, dočekani su sa brojnim kritikama i osudama. Kroz sam film možemo predosjetiti mračnu atmosferu i nagovještaj prijetnje koja se približava. Osjeti se živa mržnja, neshvaćanje i odbijanje od strane „malograđanštine“- našega naroda.
Značaj filma „Fine, mrtve djevojke“ skriva se upravo u tome. Problemu našega društva. Ignoriranje stvarnih problema i ideologija koje određeni likovi promiču, dok se ljubav dviju žena javno osuđuje. Ovo je film o nesnošljivosti društvene sredine ( ostali stanari kuće su nasilnici, rasisti, nekrofili, prostitutke, ubojice nerođene djece)…Ali osuđuju se samo dvije mlade studentice… i to zbog ljubavi. Fine mrtve djevojke, film hrvatskog redatelja Dalibora Matanića ući će u povijest hrvatske kinematografije kao prvi lezbijski film.
Po prvi put u povijesti hrvatskog filma lezbijstvo je tematizirano, a riječ je izgovorena na ekranu; uz to je lezbijski par smješten u samo središte naracije. Autor se koristi narativnim okvirom priče (flashback) unutar priče, u kojoj se jedan od naslovnih likova, Iva, prisjeća događaja otprije tri godine. Film započinje prikazom inspektora koji dolazi na vrata Blaža(Ivica Vidović) i njegove supruge Olge(Inge Appelt). Bračni par, njihova bivša podstanarka Iva, optužuje za otmicu svoga sina. Međutim, inspektor ne pronalazi nikakve dokaze, već samo fotografiju preminuloga sina bračnoga para, Danijela( Krešimir Mikić). Scene sadašnjosti prikazuju surovu depresivnu situaciju te odmak od samih likova i emocija. Takva atmosfera prisutna je i u Ivinom domu. On je jednako depresivan, taman te su scene statične i sivkasto-plave boje. Kada Iva započinje pripovijedati o svome životu pred tri godine, boje se naglo mijenjaju. Film odiše veselim, pozitivnim nijansama te narančasto- crvenim tonovima. Možemo reći kako pozitivno nijansirane nijanse, predstavljaju pozitivan pogled u budućnost i mladost koju je imala nekadašnja Iva sa svojom tadašnjom partnericom Marijom. Željele su započeti samostalni život dolaskom u predgrađe Zagreba i stan gazdarice Olge. Od tog trenutka sve kreće nizbrdo… Djevojke useljavaju u zgradu koja predstavlja alegoriju i „zlo“ hrvatskoga društva; svaki od stanara predstavlja određeni društveni tip koji upotpunjuje društvenopolitički kontekst naše države. Horor nastaje kada se ti „užasi društva“ nesvjesno spoje u netoleranciji naspram drugih; u ovom slučaju istospolne ljubavi. Film obiluje satiričnim i grotesknim scenama kroz koje se hrvatsko društvo može poistovjetiti . Ljudi koji se prikazuju kao najčišći i najvrjedniji, a zapravo su zadnje licemjerje i šljam. Matanić provocira gledatelja do krajnjih granica… toliko da se i sami možemo zapitati, u kakvom to društvu živimo? Činjenica da nitko ne odgovara za ijedan od počinjenih zločina i izvršenog nasilja, kritika je istoga društva, njegove korumpirane prirode, lažnosti i užasa. Matanić opasnost stvara konstantnim osjećajem ugroze od svih sustanara, a sve kulminira kada Marija saznaje da je Danijel silovao Ivu te ga u naguravanju baca pod jureći vlak. „Ljudi, kurva mi je ubila sina!“- na taj je način Olga obavijestila cijeli narod o Danijelovoj smrti. Opasnost je tu i vreba… Marija završava ubijena, krvavoga lica na dnu stepenica…Priča se razrješuje kada Blaž konačno uzima stvari u svoje ruke, suprotstavi se Olgi i vraća Ivina sina natrag majci.
Matanić se usmjerio na probleme poslijeratnog nacionalizma, homofobije, hipokrizijom katoličke crkve, licemjerstvom malograđanske sredine i nasilja u obitelji. Također, Matanić u ovome filmu prikazuje koliko kobno rat može utjecati na određene pripadnike društva te figuru ljudi koji žive u prošlosti i određenoj jednodimenzionalnosti. Prikazivanje ovoga filma označilo je novo poglavlje u hrvatskoj kinematografiji i koračanje prema svjetlijoj budućnosti.
Izvor fotografije : http://kinotuskanac.hr/movie/fine-mrtve-djevojke
