Dok sam se pred skoro dva tjedna preznojavala u Rijeci i pitala se treba li mi kupaći kostim za odlazak na Platak, uzbuđenje oko odlaska na Trk u šumu valjalo me u svim smjerovima. Što ako padne kiša? Što ako nisam spakirala dovoljno hrane? Što ako me napadne medvjed? Što ako skužim da sam preukočena za normalne interakcije?? Za divno čudo nisam se zapitala što ako bude toliko dobro da poželim ostati i dulje, ali tko poznaje tjeskobu zna da ona uvijek dolazi u paru s osjećajem neizbježne katastrofe. Ipak, hrabro sam se odgovorila od uzimanja slatkih, ali potpuno nepraktičnih outfita i kile pašte bez ičega s čim bi ju skuhala i čekala taj četvrtak 13.7. S obzirom da smo volonterke u projektu Tripsitters Rijeka, prijateljica i ja te ostatak ekipe trebali smo doći čim ranije u danu kako bi postavili štand, našli mjesto za kampiranje i izvidjeli situaciju. No, prevrtljivo vrijeme je učinilo svoje i činilo se da se u četvrtak popodne sprema dovoljno velika nevera da je bilo pametnije otkazati prvi dan festivala. Potpuno spakirane, frendica i ja pušile smo cigarete u mom dnevnom boravku i čudile se što sad s ovih ”poklonjenih” 24 sata do definitivnog polaska sutradan. Pomirena sa sudbinom i pomalo uzbuđena što ovo znači da ću se stići još jednom oprostiti od svog ugodnog tuša, napravila sam što bi i svaka druga osoba u toj situaciji: izvadila listiće za jamb.
Pokušaj broj 2
Prvi dio petka bio je mješavina guranja svih ključnih stvari u ruksak kako ih ne bih zaboravila te nakon pola sata raskopavanje istog tog ruksaka kako bih našla tu istu stvar jer sam krivo procijenila da mi više neće trebati. Kada smo dobile poruku da je prijevoz za 5 minuta na mojoj adresi, frendica i ja smo herojski uzele naše torbe, šatore i prijenosne frižidere i pomolile se da sve stane u auto. Na naše čuđenje stalo je i do Platka smo došli nalikujući na kakvu epsku partiju Tetrisa i u blagoj histeriji jer je s nama u autu bio i neki pauk. Čim smo izašli na svjež zrak i začuli muziku osvijestila sam da se ovo zaista događa.
Naš legendaran štand stajao je na samom ulazu u dolinu i mamio poglede. Već tjedan dana ranije dio ekipe dolazio je svakodnevno i gradio Tripsitting štand iz ničega, ali ono što su napravili stvarno nitko nije mogao očekivati. Ne samo da smo imali nadsvođeni dio štanda nego smo imali i cijeli drveni iglu! Cijelu konstrukciju obilježio je veliki Tripsitters znak pribijen na drvo poput kakvog križa koji signalizira ljudima gdje doći po sve ono što još ni ne znaju da im treba i, naravno, božićne lampice jer ipak smo mi moderni ljudi. Ideja našeg štanda, a zapravo i čitavog projekta, u tome je da se smanji šteta pri izlascima uz dobronamjerne informacije o očuvanju zdravlja i boljem iskustvu na prijateljski način bez stigmatiziranja. Dijelili smo hrpu stvari: vodu i voće jer je to možda najbitnija stvar koje često ponestane na kampiranjima, izotonike, čepiće za uši, kondome i lubrikante, kreme za Sunce, flastere, jednokratne šmrkaljke i letke s informacijama o svim mogućim drogama te spolnim bolestima. Štand je odmah pobudio interes i u tri dana festivala rijetki su bili trenutci kad nije bilo nikoga u njemu. Očekivano, voda i voće nestajali su k’o ludi, uz opću nevjericu da mi to samo tako besplatno dajemo. Osim toga, trudili smo se i pružiti bilokakvu vrstu pomoći u slučaju rizičnog ponašanja ili lošeg iskustva, pa makar i time što su ljudi mogli doći sjesti iza štanda s nama i popričati ili ischillati. Već prvi dan skupila se poveća ekipa na štandu i, uz naše zvučnike, imali smo festival unutar festivala.
Na samom stageu u petak moglo se osjetiti ritam duba, drum’n’bass-a i dubstepa već od 15 sati, a za one koji su htjeli iskusiti i neku konkretnu aktivnost nudile su se brojne radionice: penjanje, poi poi, žongliranje, tribal body painting, slackline i paint and wine. Kuhinja i šank radili su naveliko i zbog vrlo pristupačnih cijena bilo je gotovo nemoguće ostati žedan ili gladan. Ljudi su opušteno cirkulirali po festivalu, a kako se bližila večer svima je postalo jasno zašto su organizatori toliko inzistirali na slojevima tople odjeće. Naime, nasred doline, odmah pored bare, negdje sa zadnjim zrakama sunca oko 8 i pol navečer, formirala se jedna mala kukuljica nalik na vatu. Što smo više zalazili u noć, ona je postajala veća i polako je gutala sve pred sobom. Konačno, prišuljala se i stageu. Ova jeziva vlaga standardna je pojava za Platak i u 8 godina festivala, ljudi su već prokužili da se protiv nje ne može nikako drugačije nego toplom i vodonepropusnom odjećom. A kad i to postane nedovoljno, mogli smo se smjestiti pored vatre na bale sijena i u transu promatrati iskrice kako lete među rasplesanu masu. U plesu i smijehu dočekali smo jutro koje je označilo povlačenje ledenog oblaka. Nas nekoliko zaputili smo se na obližnje brdašce na kojem je Sunce već zagrijalo rosnu travu i promatrali život što se odvija pred nama. Uto je naišao neki dečko i predložio robnu razmjenu: rizlu za nektarinu. Dok sam jela najsočniju nektarinu svoga života čiji sok mi se cijedio po prstima i niz ruku, razmišljala sam koliko smo sretni što možemo uživati u ovakvoj jednostavnosti. Ta tematika me okupirala idućih nekoliko dana i trajno izmijenila percepciju što je učinilo povratak u standardan život doista neobičnim.
Dalo bi se naviknuti na ovo
Oko 8 ujutro glazba je stala, brujanje generatora je utihnulo i počeo je kasno noćni/ranojutarnji ritual. Neki su spavali pored vatre, neki su dolazili na doručak, neki su se vraćali u svoje šatore, a mi smo krenuli prema štandu. Tripsitteri rade sve smjene 🙂
Strateški izbjegavajući Sunce, izvukli smo madrac na napuhavanje na livadu, pobacali se po njemu i komunicirali isključivo u ‘mhhmm’ obliku. Upijali smo sve što smo doživjeli i nije bilo potrebe da se puno toga kaže. Ipak, nekome se družilo pa nas je tako posjetila susjedica od 4 godine i donijela mi puževu kučicu u ruku. Iskreno dirnuta što mi je prišla tako slatko i samouvjereno, počela sam s njom graditi mali vrt za pužića. Djevojčici se društvo od par dvadesetineštogodišnjaka jako svidjelo pa smo na neko vrijeme proširili usluge i na babysitting. Hrabro smo držali utvrdu i pomicali se za hladom, igrali jamb i ćakulali s prolaznicima. Bio je tu i neki pokušaj spavanja, ali se onda začuo poznat zvuk narodne glazbe i znatiželja je bila jača. Subotnji dnevni program uključivao je psychill, disco i rakija’n’roll koji se s dolaskom mraka pretapao u željno iščekivani electro, techno i psytrance. Oni koji dan ranije iz nekog razloga nisu posjetili radionice koje su ih zanimale, imali su drugu priliku uz dodatak acro yoge i izrade nakita. Sa subotom došlo je još novih posjetitelja pa je naš štandić ponovno bio aktualan. Već uhodani, zasjeli smo na šta god smo mogli, dopunili zalihe i tripsittali za ozbiljno. Vlagus nas je ponovno obuzeo, naizmjence smo se skrivali u našem igluu i motali po stageu, od trancea su podrhtavali i listovi na stablima. Vatra je neumoljivo grijala i ljude i pse koji su čoporativno jurili za štapovima i krali ostatke maneštre iz zdjela. Jutro smo dočekali na drugom brdašcu, ali u sličnom raspoloženju.
Nedjeljni program počinjao je u 6 i 30 ujutro, a trajao je dok traje i publika što je značilo da slijedi još jedan prekrasan dan izležavanja na planinskom Suncu uz dobru muziku. U blagom deliriju od nespavanja pozdravili smo se s dijelom ekipe koji je išao prema SeaSplashu i ponovno se utaborili u štandu. Dijelili smo zadnje boce vode i komade voća i ničega nije falilo. Pokušavali smo održati dovoljno jak signal da slušamo muziku i zabavljali već sad stalne mušterije na štandu. Znali smo da je povratak u Rijeku tu negdje u blizini, ali nismo bili još gotovi. Zaspali smo u uvjerenju da sutradan u 8 ujutro krećemo doma.
Nema neću
Ponedjeljak kreće ovako nekako: svi u šatoru smo se istovremeno probudili, pogledali na mobitel i ustanovili da je skoro 9 ujutro. Hmm, izgleda da ipak ne idemo u Rijeku kako smo planirali. Šta se može, idemo do Velikog doma na kavu i doručak. Manjak sekiranja i vijest o tome kako je većina hrane iz doma pojedena u proteklom danu što znači da moramo čekati da dođe kuhar pretvorila nas je u troje ljudi koji umiru od smijeha na praktički bilo što i piju pivu u 10 ujutro jer i ona je hranjiva! Posebnu histeriju izazvala je pojava osobe s kojom smo trebali ići za Rijeku; pa znači stvarno imamo više sreće nego pameti… Konačno, naručili smo ručak i probala sam nešto što je iste sekunde otišlo u top 3 jela koja sam ikad okusila – polpete od koprive. Tople preporuke svima koje put nanese na Platak da ih isprobaju 🙂
Već znamo rutinu, poslije obroka valjalo bi ići do šatora, malo leć’ i odmorit’. Sve je manje ljudi na Platku, ali dolazi nečiji pas i liježe na našu hrpu vreća za spavanje i pridružuje se ljenčarenju. Netko usputno baca komentar da bi baš mogli ostati. Nitko ne protestira. Jednostavnost ponovno ulazi u priču; nema tog argumenta zašto bi se danas vratili. Netko nema za jest? Nema veze, meni je ostalo kruha i salate od tune. Nemaš filtere? Ima on, a ti ionako imaš duhana koji njemu ponestaje. Krepao ti je mob? Pa ništa se ti ne brini, imamo dva prijenosna punjača i 3 napunjena zvučnika spremna za party. Među nas 5 nije falilo ama baš ničega (osim možda kojeg sata sna i moždanih stanica). I tako smo ostali u šumi, s ponedjeljka na utorak, već se pitajući jesmo li skroz sami, da li se sama ekipa Trka već pokupila u Rijeku.
Dok je zalazilo Sunce, bacili smo đir do drugog mjesta za kampiranje gdje je bilo još ljudi i neko vrijeme promatrali divlje konje i maglu što se za njima penjala. Ključan nalazak te večeri bila je rakija koja je omogućila da se zagrijemo, a bome i nasmijemo. Desio se jedan od onih čudesnih momenata kad su svi tu negdje na valnoj duljini, fore se slažu jedna za drugom i držiš se za trbuh jer te boli od smijanja, ali ne možeš prestati. Našli smo se. A na naše čuđenje, našli su i nas. Tamo negdje u gluho doba noći, a stvarno je bilo gluho jer je frendica puštala tako jak psytrance da smo jedino mogli derati se ”woooo”, psi diljem kampa počeli su lajati, munje su sijevale iza planine i ja sam već zamišljala nekog medvjeda kako nas promatra i ne vjeruje kako ga je dopao laki plijen, iz šume se stvorio ogroman pas i s njim čovjek. „Ajme, pa vi ste ti ludi trenseri! Mi vas dole kod vatre već satima slušamo i ne vjerujemo tko tako nemilosrdno dere muziku i urla na nju!“ kaže nama pridošlica i nasmije nas do suza. Pa mi nismo sami! Gori vatra i dalje, pije se rakija oko nje, svira se gitara! Nevjerojatna toplina me ispunila, bilo je predivno čuti da i drugi uživaju i obitavaju u tom kutku planine, da se ni njima ne ide doma i da su jednostavno ostali, bez kompliciranja. Volim takve situacije jer volim kad smo svi opušteni, nenaoružani isprikama i brijama, svi uspijevaju pronaći volje za neku daljnju akciju i svima je zapravo ugodno. Po meni, to i je poanta ovoga festivala: oslobodi se i provedi tih par dana radeći ono šta te zaista veseli i odmara ti dušu.
A sad za ozbiljno. Ili?
Naposljetku, osvanuo je i utorak. Nakon gozbe u domu pozdravili smo se s ostatkom ekipe i otišli na posljednje izležavanje u hladu. Skupljali smo snagu za pakiranje i zezali se da ostajemo još jedan dan. Ipak, nismo ostali zadnji (shout out Slovencima kojima je pukla guma, pobijedili ste ovaj put!). Vjerovali ili ne, sve je stalo u auto (bilo je apsolutno urnebesno koliko smo ga natrpali) i gotovo ništa nismo izgubili (in memoriam naočale…).
Kad sam se vratila u Rijeku nekoliko sam dana samo šutjela. Nisam znala kako prenijeti što sam doživjela. Samo sam se prepustila osjećaju da sam ponovno podsjećena na ono što je meni zaista bitno u životu – zajedništvo. Ni sad nisam sigurna jesu li riječi približno dobar alat za pripovijedanje o našem maratonu u šumi, ali me tješi to da čuvam taj osjećaj u sebi, nadohvat ruke. I zauvijek ću se sjećati kako se pas popišao na madrac i frendicu, kako smo nas dvoje halucinirali istu osobu više puta tokom vikenda ili kako nam je došao ”šumski” čovjek sa svojim soundsystemom i učio frendicu kako da mixa. Ako nam je ovako dobro bilo ove godine, šta ćemo tek sljedeće smisliti?
P.S. Za divno čudo, u pet dana netuširanja, tuša se nisam nijednom sjetila. 🙂
