Ivana Miočić asistentica je i doktorandica na Odsjeku za pedagogiju, članica Izvršnog odbora Udruge za razvoj visokoga školstva “Universitas”, voditeljica Alumni kluba Filozofskog fakulteta u Rijeci i jedna od glavnih organizatora manifestacije UNIRI Career Days. Za naš portal podijelila je sjećanja na svoje studentske dane, razgovarale smo o njezinom dolasku na poziciju asistenta na fakultetu, profesionalnom okruženju u visokoškolskom obrazovanju, kako je izgledao njezin proces pisanja doktorata te koji savjet ima za one koji se odluče krenuti tim putem. Svestrana Ivana otkrila nam je i na kojim projektima trenutno radi te kako uspije sve obaveze uskladiti s privatnim životom.
KAKO TO DA SI SE ODLUČILA STUDIRATI PEDAGOGIJU?
Išla sam u Hotelijersko-turističku školu nakon čega nisam htjela nastaviti studij na FMTU-u, željela sam se zapravo baviti nekom vrstom ljudskih potencijala, baviti se nekom društvenom znanošću. U srednjoj školi sam imala jako dobru profesoricu iz psihologije (pozdrav Miri!) koja je radila sa mnom na profesionalnom usmjeravanju nakon čega su pedagogija, psihologija, socijalni rad nekako ispale kao opcije koje bi meni odgovarale. Nakon toga sam se upisala na studij pedagogije i nekako mi je kliknuo taj studij, dosta dobro sam se tu snašla, bilo je dosta zanimljivih predmeta i profesora. Svidjela mi se ta promjena nakon knjigovodstva, ugostiteljstva i poslovanja poduzeća s jedne strane, učiti o povijesti djetinjstva, obiteljskoj pedagogiji i upravljanju projektima. Danas bih rekla da je moj put studiranja tekao dosta dobro.
MOŽEŠ LI NAM REĆI NEŠTO O POZICIJI ASISTENTA NA FAKULTETU I JE LI BIO NAPORAN PUT DOLASKA DO POZICIJE?
Odmah nakon što sam diplomirala razgovarala sam s mentoricom diplomskog rada o mogućnostima upisa na doktorski studij, a ona mi je to predstavila kao jedan potencijalni put i smjer za daljnje obrazovanje. Ja sam se nekako „upecala“ na tu ideju i upisala na doktorski studij i nakon otprilike godinu dana se otvorio natječaj za zapošljavanje na radno mjesto asistenta na koji sam se prijavila. Sada sam na poziciji više asistentice. Bilo je dionica kada je taj put bio naporan, pogotovo prilikom pisanja doktorskog rada. Bilo je i zanimljivih situacija, recimo dok sam držala studentima vježbe na jednom od predmeta, a predmet pohađala moja najbolja prijateljica iz srednje škole koja je u međuvremenu upisala pedagogiju. Baš smo se čudno jedna i druga ponašale, u biti nismo se uopće znale ponašati :’) Možda smo čak malo i prestrogo postavile granice, nismo se pozdravljale na hodnicima i slično. To je definitivno bila jedna interesantna situacija, ali sve u svemu, dinamično je raditi na fakultetu. Bilo je momenata kada je to iziskivalo puno odricanja i puno sati koji nisu radno vrijeme da bi se nešto postiglo i došlo do nekih rezultata, ali sve skupa, lijepo iskustvo. Oduvijek mi se ideja o radu u sustavu obrazovanje sviđala, volim biti okružena ljudima koji uče i koji su spremni stalno nešto novo istraživati, koji su znatiželjni, to je nekako motivirajuće okruženje u kojem na kraju dana želiš biti.
KOJE SU TVOJE ODGOVORNOSTI KAO ASISTENTA, JE LI TO 9-5 JOB?
Rijetko je 9-5 job, iako se često trudim da bude. Imam kolegije na kojima asistiram nositeljici kolegija, kako koji semestar, ponekad je to jedan kolegij, ponekad su to tri. Moj posao je izvođenje nastave odnosno seminara i vježbi, ispravljanje studentskih radova, praćenje studentskog napretka kroz semestar, ali to je samo mali komadić tog posla koji studenti vide. Najčešće smo angažirani na nekim projektima, to su često znanstveno-istraživački projekti koji zahtijevaju provedbu istraživanja, pisanja radova, aktivan znanstveni angažman. Ima i administrativnog posla. Paralelno s time, doktorski studij je za mene trajao 6 godina, a to je isto jedan dosta zahtjevan posao.
Bila je zanimljiva tranzicija od toga da sam bila studentica koja sluša predavanja i polaže ispite, a onda ubrzo nakon toga više nisam bila u klupama, već sam postala kolegica profesorima koji su mi do nedavno predavali. Trebalo je proći vremena da se na to naviknem.
KAKVO JE PROFESIONALNO OKRUŽENJE NA FAKULTETU?
Mislim da je za neku mladu osobu koja tek dolazi u sustav visokog obrazovanja na poziciju asistenta jako važno okruženje u kojima se ta osoba nalazi. Prije svega je tu važan mentor ili mentorica, dakle netko tko će tu osobu na dobar i kvalitetan način uvoditi u posao jer je rad u akademskoj zajednici dosta specifičan i teško ga je opisati u jednoj rečenici. Dakle, nastava, znanost, projekti, doktorski rad (…) na pedagogiji se to sve odvija na jedan način, na biotehnologiji to može biti jedna sasvim druga priča, na medicini neka treća, a na pravu četvrta. Iako su temeljne djelatnosti svima jednake (nastavni i znanstveni rad), opis posla može biti vrlo specifičan za svaku disciplinu. Rekla bih da je stoga važno imati mentora koji te postepeno uvodi u cijelu priču, usmjerava kroz proces doktorskog rada. Ja imam sreću da na svom odsjeku imam odlične mlade kolegice, neke su već i doktorirale, ali sve smo više-manje u toj fazi ulaska u akademsku zajednicu. Velika smo si podrška, učimo jedna od druge, a kad stignemo podružimo se i privatno. Zaključno, rekla bi da su kolegijalno okruženje i podrška mentora od presudne važnosti za nekoga tko ulazi u sustav visokog obrazovanja.
Ovim temama sam se i istraživački bavila. Provodili smo istraživanje o profesionalnoj socijalizaciji mladih znanstvenika u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. I naša istraživanja pokazuju otprilike ovo što sam rekla. Ako si sam, ako izostaje mentorska i kolegijalna podrška, ako sve učiš na temelju vlastitog iskustva, ako se nemaš na koga osloniti i pitati za savjet i podršku, to često može rezultirati lošim ishodima, kao što su profesionalno sagorijevanje, odlukom o odlasku iz sustava ili naprosto preopterećenošću ili nemogućnošću balansiranja privatnog i poslovnog.
KOJA JE BILA TEMA TVOG DOKTORATA I ŠTO TE POTAKNULO DA SE UPUSTIŠ U TO ISTRAŽIVANJE?
Moja tema je meni osobno bila jako lijepa i zanimljiva. Nakon što sam se zaposlila na radnom mjestu asistenta, moje radno mjesto je uvjetovalo da radim na projektu koji se bavio kompetencijama u akademskoj profesiji. Moj ugovor o radu je definirao da ću biti zaposlena na tom projektu i da ću istraživački doprinijeti temi tog projektnog prijedloga. Drugim riječima, nisam baš mogla sama birati, već sam se morama smjestiti u tematske okvire tog projekta. Poštujući neke prijašnje rezultate i metodologiju cijelog projekta došla sam do toga da mene zanimaju mladi nastavnici i nastavnice na sveučilištu, odnosno ono što sam već spomenula, kako netko tko je završio studij i zaposlio se na radnom mjestu asistenta, kako taj netko uči raditi, kako se snalazi, što se sve dešava na tom putu, a posebno me zanimalo što se dešava s njihovim radom u nastavi.
Prilikom zapošljavanja na fakultetu, nije obvezno imati prethodno iskustvo ili obrazovanje za rad u nastavi, za razliku od zaposlenja u recimo osnovnoj ili srednjoj školi, gdje je to obveza. Nastavnici koji nisu završili studije nastavničkog usmjerenja, moraju pohađati programe dopunskog pedagoško-psihološkog obrazovanja kako bi mogli raditi u školama, a na fakultetu to ne moraš, „samo“ dođeš i radiš, ne moraš imati dokaze o tvojim nastavničkim kompetencijama. Naravno da je jako važno i poželjno, ali ništa na to ne obvezuje. U mom doktorskom radu mene je zapravo zanimalo kako se postaje nastavnikom u visokom obrazovanju, kako se uči biti nastavnikom, a posebno su me zanimali oni nastavnici točnije nastavnice koje to jako vole raditi.
Tako da long story short, mene je zapravo u mom doktorskom radu zanimao pozitivan odnos mladih znanstvenika prema radu u visokoškolskoj nastavi. Mene je zanimalo kako mladi ljudi koji se zapošljavaju u sustavu visokoškolskog obrazovanja dođu do toga da kažu „ja obožavam nastavu“ ili „meni je to super“, „nema mi boljeg osjećaja od toga kad prenosim svoje znanje mladoj osobi.” Radila sam kvalitativnu studiju slučaja i izabrala sam baš te ljude koji su na ovakav način govorili o svom nastavnom radu. Izabrala sam mlade nastavnice koje taj posao ispunjava, kojima je to njihov poziv, to je nešto u čemu uživaju i u što ulažu puno entuzijazma, strasti i ljubavi. Zanimalo me što je dovelo do toga da oni na taj način pristupaju svom poslu. I sad tu kreće priča od 400 strana. :’)
KAKO SI ORGANIZIRALA VRIJEME PISANJA DOKTORATA?
Tu se sad opet vraćam na ulogu mentora i projektnu priču.
Moje radno mjesto je bilo vezano uz rad na projektu, a rad na projektu ima neke određene dionice, ima svoje određeno trajanje, ima neke milestones koji se nakon svake godine moraju postići. Ima također neke faze u kojima moraš predati projektno izvješće i izvijestiti da si neke željene ciljeve na projektu postigao. U svakom trenutku u procesu pisanja doktorata, morala sam paziti na rokove i voditi računa da neka dionica bude dovršena u skladu s očekivanjima. Ako ne ide baš po planu, to znači da projekt ne napreduje kako treba, što potencijalno dovodi u opasnost nastavak njegovog financiranja. Nisam si mogla reći npr. „pustit ću si nešto za drugu godinu“ – jer bi to značilo da nisam ispunila projektne ciljeve, odnosno da „upropaštavam“ projektni prijedlog i potencijalno riskiram da se ne odobri njegovo daljnje financiranje. To je s jedne strane bio velik pritisak, a druge strane u nekim trenucima čak i benefit, jer znaš da imaš rokove koje moraš ispoštivati i onda radiš na tome.. Dobro je to što u projektnom timu imaš i ljude koji se bave istom temom odnosno područjem i uvijek ih možeš pitati za savjet, nisi sam u toj temi koju istražuješ, tako da imaš krug ljudi koji su ti uvijek na raspolaganju. S druge strane, postoje i studenti doktorskih studija koji nisu zaposleni u sustavu visokog obrazovanja. Recimo, sa mnom su studirali profesori koji rade u školama, a paralelno su odlučili pisati doktorat. Zbog prirode njihova posla, njima se na žalost češće desi da možda trebaju malo više vremena za dovršetak doktorata. Ta priča o položaju doktorskih studenata u sustavu visokog obrazovanja, o njihovom dropoutu i postotku koji na kraju uspije doktorirati je isto jedna jako, jako važna priča kojom se moramo više baviti u našem sustavu visokog obrazovanja, no o tome nekom drugom prilikom.
KAKO SI ODRŽALA MOTIVACIJU TIJEKOM TOG PROCESA?
Zamisli da pišeš završni ili diplomski rad. I sad, to traje recimo jedan semestar ili godinu dana. Znaš da imaš taj neki rok za dovršetak posla, znaš da moraš nešto pisati, čitati, možda provesti i neko istraživanje i cijelo vrijeme to imaš nekako u podsvijesti. Kod doktorata to traje šest godina. Imaš cijelo vrijeme osjećaj da nešto moraš… Sad moram to pročitati, sad moram to napisati, ovo poglavlje, ono poglavlje, metodologiju, pa nešto napišeš, pa to nije dobro, pa kreni ispočetka… I to stalno traje i traje, ta misao o doktoratu ti se jednostavno useli glavu i ne prestaje. Nema momenta nekog odmora. Recimo na godišnjem sam odmoru i imam neko vrijeme za sebe, a zapravo znam da bi trebalo pisati doktorat jer uvijek ima posla, uvijek se još nešto treba pročitati, pogledati novu literaturu, promisliti o nečemu, uvijek ima posla. Ponekad je bilo izazovno održavati motivaciju jer je to stvarno jedna velika obaveza koju non-stop nosiš sa sobom.
Rad na doktorskoj disertacije nije linearan. To nije proces u kojem sjedaš za kompjuter pa počinješ pisati najprije uvod pa razradu i na kraju zaključak. To je jedan dosta dinamičan, nelinearan proces. Najprije se osmišljava prednacrt istraživanja, pa malo mozgaš o temi… Onda preciziraš nacrt istraživanja, tu si već dublje ušao u temu, znaš što te zanima i u kojem smjeru ideš. Nakon toga čitaš o toj temi, zaključuješ što se već o toj temi zna, što je novo što se tek treba istražiti. Nakon toga krećeš u istraživanje, tu kreće terenski rad i prikupljanje podataka. Dakle stalo neka dinamika, nije samo sjedi i piši. Svaka faza ima neki svoj rezultat, a onda kad se svi ti rezultati stave na jednu hrpu, to je doktorski rad. Sjećam se kad sam bila u ovoj zadnjoj fazi pisanja i dovršavanja, zadesio nas je lockdown što mi je zapravo pomoglo jer nisam mogla nikamo ići. Tada stvarno nije bilo izgovora koji bi me mogao odvratiti od toga. Ja sam nekako više noćni tip, tako da bi moje faze intenzivnog pisanja započinjale recimo oko 17 sati s velikom šalicom crne kave. Onda bih sjela za kompjuter i radila do 2, 3, 4 ujutro, kako kad bih mogla. I to mi je tada najviše pasalo, nigdje nikoga, nikakvih distrakcija.
No, doktorat nije samo doktorska disertacija, to je cjelokupan studij na kojem ti imaš predmete koje moraš položiti i duge neke obveze koje moraš odraditi da bi uspješno doktorirao. Ima puno posla, ali nagrađujuće je to što si znatiželjan, i onda svaka ta faza, dionica na dovodi do nekih novih spoznaja. Kad završiš određeno poglavlje, dođeš do nečeg novog i zanimljivog. A i moja tema sama po sebi je meni bila jako zanimljiva, bavila sam se ljudima koji su imali jako zanimljive profesionalne i životne priče pa sam iz toga dosta crpila motivaciju.
ŠTO BI PORUČILA STUDENTIMA KOJI RAZMIŠLJAJU O UPISU NA DOKTORSKI STUDIJ?
Ohrabrujem svakoga tko se na to odluči jer odluka o nastavku obrazovanja ne može biti loša odluka. Ali svatko tko se na to odluči, mora biti svjestan da je to velik posao, koji dugo traje, koji iziskuje puno vremena i odricanja. Odluka naravno ovisi i o samom studiju, o tome je li doktorat blisko povezan s radnim mjestom, plaća li ga student sam ili ga možda plaća poslodavac… Ako je to put kojim netko želi ići, onda go for it. Ipak, treba znati da danas postoji stvarno jako puno drugih vrsta obrazovnih programa i edukacija, od specijalističkih studija, do raznih kratkotrajnih obrazovnih programa, vouchera za obrazovanje i slično. Bilo bi dobro da se napokon saživimo s tom idejom cjeloživotnog učenja i obrazovanja i da što više koristimo te prilike da kroz život stalno nešto učimo.
NA KAKVIM PROJEKTIMA TRENUTNO RADIŠ I KAKVI SU TI PLANOVI ZA BUDUĆNOST?
Trenutno radim na nekoliko projekata, a reći ću nešto o jednom koji mi je jako važan, zove se “Obrazovanje u kriznim situacijama“. E sad, kako je došlo do tog projekta? U pandemiji i svemu što nam je ona donijela, uključila sam se u projektni tim dvaju projekata koje je provodio Institut za društvena istraživanja u Zagrebu koji se bavio učincima pandemije na obrazovni sustav, odnosno na učenike, nastavnike, roditelje i škole u cjelini. Bilo je jako lijepo surađivati s kolegicama i kolegama iz IDIZ-a, ali i povoditi ovo istraživanje na terenu, a posebno samo se zainteresirala za pitanje kako sustav obrazovanja treba reagirati da bi se uspješno nosio s krizom. Nakon toga su se desili i potresi koji su neke škole stavili u poziciju da ne mogu nastaviti normalno raditi. Onda se desila i ukrajinska kriza gdje je opet mnogoj djeci uskraćeno da se na siguran način obrazuju. I sve me to potaknulo da krenem promišljati što tu možemo naučiti i što bismo još o toj temi trebali znati.
Dodatno, mi na studiju pedagogije imamo i predmet „Pedagog i obrazovanje u kriznim situacijama“, ali taj predmet još do sada nismo izvodili zbog manjka nastavničkog kadra. To me je dodatno potaknulo da se malo aktivnije posvetim ovoj temi i da napokon počnemo izvoditi ovaj kolegij koji mi se čini doista važan. Tako da sam raspisala jedan mali jednogodišnji sveučilišni projekt i sad se bavim tom temom. U osnovnim i srednjim školama provodim fokus grupe s pedagozima. Ispitujem ih što za njih znači krizna situacija u školi, koje su to krizne situacije i kao se oni s njima nose, koja znanja, vještine i kompetencije moraju imati da bi uspješno savladali neku kriznu situaciju i jesu li ih studijski programi ili neki drugi programi usavršavanja uopće pripremili na njih. Želim saznati kakvo je stanje u praksi po tom pitanju. Informacije koja dobijem iz prakse želim transferirati u ovaj predmet, odnosno želim napraviti most između teorije i prakse. Želim da studenti na stvarnim primjerima i opisima kriznih situacija kroz taj predmet mogu učiti. To je projekt na kojem radim još ovu godinu i nadam se da ću ga uspješno provesti do kraja. Naravno, koristim priliku da se zahvalim svim sudionicima istraživanja koji su se odlučili izdvojiti vrijeme i sudjelovati u ovom istraživanju.
KAKO USPIJEVAŠ USKLADITI SVE POSLOVNE OBAVEZE SA PRIVATNIM ŽIVOTOM?
Od kad sam doktorirala, češće imam slobodne vikende, što je dobro. Ponekad je stvarno teško odvojiti privatno i profesionalno, valjda je takva priroda tog posla, da nemaš fiksno radno vrijeme. Često se sve to nekako prelijeva iz jednog u drugo. Nema nekog pravila. Postoje recimo tjedni, mjeseci, semestri, kad se nešto jako intenzivno radi. Već sada znam da će mi ovaj zimski semestar biti jako intenzivan, ali onda ima mjeseci kad se malo lakše diše pa ima više vremena za neke privatne stvari. Uvijek su neke oscilacije, imam faze intenzivnijeg i manje intenzivnog rada, pa se to nekako ukupno gledano izbalansira. Općenito, mislim da je pitanje balansiranja privatnog i poslovnog života, ali i pitanje profesionalnog sagorijevanja danas jako važno, posebice u nastavničkoj profesiji. To su problemi koji ne treba umanjivati i uzimati zdravo za gotovo. Čini mi se da za profesore u osnovnim i srednjim školama, ali i tu kod nas na fakultetu vlada ta neka predrasuda da imamo tri mjeseca godišnjeg tijekom kojih se ništa ne radi što zapravo nije istina. Često se žrtvuju i vikendi i godišnji odmori da bi se neke stvari na kraju uspješno realizirale. O tom problemu smo baš nedavno raspravljali na jednom okruglom stolu povodom obilježavanja Svjetskoga dana učitelja. Ali, neka to ne bude poruka za kraj. Čuvajmo vikende i godišnje odmore za ono za što su namijenjeni. 😊
