Međunarodni dan žena slavi se 8. ožujka diljem svijeta, no mnogi su taj dan prestali obilježavati na osobnoj razini.
Dan žena mnogi ljudi danas shvaćaju vrlo olako, čak i neke žene taj dan doživljavaju kao samo još jedan običan dan u godini. Mnogi protivnici feminizma smatraju da žene danas imaju i više prava od muškaraca, pa tako i: da su žene pod opresijom Talibana iznimka u društvu; da je žena kriva ako zavede muškarca radi lošeg odabira odjeće; da je žena sama kriva za svoju smrt jer nije prijavila i nije se maknula od svoga partnera-nasilnika “otprije poznatog policiji”; da je ženska odgovornost ako zatrudni da i rodi jer je svaki embrij koji žena u sebi nosi vrijedan življenja (i po cijenu života same žene).
Društvo, nažalost velika većina, i dalje krivi žrtvu.
Od te većine u društvu, većinu čine muškarci – kojima se i dalje daje pravo glasa kad se radi o ženskom pravu na vlastitu autonomiju i ženska reproduktivna prava. Od klečavaca koji mole na Trgu bana Jelačića (i diljem Hrvatske) za čednost žena umjesto za samokontrolu muškaraca do Hoda za život koji se zalaže za živote nerođene djece, ali ne i živote rođene djece i živote žena koje su nerijetko u opasnosti zbog takvih stajališta – društvo je prožeto mizoginijom, mržnjom prema ženama. Najekstremniji primjer mizoginije bio bi femicid, koji je po širokoj definiciji “ubojstvo žena samo zato što su žene”, obično od strane bliske osobno, no ta riječ ne opisuje grozote koje su neki muškarci sposobni učiniti. Moglo bi se čak reći da su neke žene koje su preživjele svoje nasilnike prošle kroz gori stupanj rodno uvjetovanog nasilja od femicida, što je teško zamislivo. Pritom ne pokušavam usporediti njihovu patnju, već izostanak empatije kod suprotnog spola i stupnjeve nasilja koje su sposobni učiniti.
Gisèle Pelicot – simbol hrabrosti i borbe protiv seksualnog nasilja
Nedavni primjer koji se može uzeti je slučaj Gisèle Pelicot, žene koja se hrabro odrekla anonimnosti i odlučila javno suprotstaviti svom dugogodišnjem silovatelju kako bi prekinula stigmu stavljanja srama na žrtvu i kako bi se taj sram prebacio na nasilnika te podigla svijest o učestalosti takvih slučaja kao što je njen i koliko žena još uvijek nesvjesno trpi takvo seksualno zlostavljanje bez znanja da su uopće drogirane. Gisèle Pelicot postala je simbol hrabrosti i otpora, simbol feminizma i borbe protiv seksualnog nasilja, sinonim žene koja se bori protiv nehumane ideje da je žena samo objekt za užitak muškarca.
Hrvatska nije izuzetak
Pomisliti da Hrvatska nema takvih slučaja i slične ekstremne slučajeve mizoginije bilo bi pogrešno. U Hrvatskoj 1 od 4 žena doživi neku vrstu nasilja, 1 u 10 žena žrtva je seksualnog nasilja, a mnoge žene nikad ni ne prijave nasilje zbog srama, straha od osude ili manjka povjerenja u zakon koji bi ih trebao zaštititi, koji nerijetko u tome zakaže. Prošle godine zabilježeno je 18 slučajeva femicida, više negoli godina ima mjeseci. U više od 50% slučajeva femicida, počinitelj je bliska osoba. I u većini slučajeva, počinitelj izbjegne zakon samoubojstvom ili olakotnim okolnostima, koje su pogotovo česte kod iskazivanja presuda muškarcima koji su počinili seksualno nasilje nad ženama, a jedna od poznatijih izlika za izricanje niže kazne je “bio je branitelj” – može li se takvo društvo stvarno nazvati društvom u kojem žene imaju jednaka prava kao i muškarci? Kada se muškarac zadnji put bojao da će ga silovati žena dok po mraku hoda sam doma? Kada je muškarac zadnji put bio posramljen zbog oskudnih komada odjeće koju je nosio za vrijeme ljetnih vrućina? Strahuje li ikad muškarac da će mu biti oduzeto pravo na odluku o vlastitom tijelu ili pravo glasa…?
Otkad žene u Hrvatskoj imaju pravo glasa?
Ova godina obilježit će tek 80 godina otkad žene u Hrvatskoj imaju pravo glasa – za koje su se izborile 11. kolovoza 1945. godine. Prva država koja je dala ženama pravo glasa bila je Novi Zeland 19. rujna 1893. godine, a zadnja država u kojoj je to ostvareno je Saudijska Arabija koja je to dozvolila tek 2015. godine. I danas se u nekim državama ograničava žene u njihovim pravima: pravo glasa, pravo slobode kretanja, pravo slobode oblačenja, reproduktivna prava, pravo slobode govora, pravo na tjelesnu autonomiju…
Noćni marš u Rijeci – Feminizam nema granica
I zato se na Dan žena maršira – za sve žene kojima je to zabranjeno. Za sve žene koje nemaju pravo na vlastitu autonomiju, za sve žene koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja, za sve žene koje su žrtve patrijarhalnog društva u kojem živimo, jer nijedna žena nije slobodna dok sve nisu slobodne. U Hrvatskoj je prvi Noćni marš povodom Dana žena održan 2016. godine u Zagrebu u večernjim satima, pod sloganom “Svaki dan je osmi mart!” Tri godine kasnije pridružili su se i drugi gradovi: Split, Rijeka, Pula i Zadar. Ove godine slogan je “feminizam nema granica”, a u Rijeci su udruge PaRiter, LORI i SOS RIjeka organizirale Noćni marš za koji okupljanje počinje u 18:30 sati na Delti. Nakon performansa o tome kako je biti žena u 2025. godini uz Feministički Tamburaški Front, oko 19 sati kreće marširanje prema Trgu 128. brigade, a poslije Marša u 20h otvara se izložba Javi se kad dođeš doma u Galeriji SKC. Maršira se za sve žene kojima je ograničena ili oduzeta sloboda, za sve žene koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja, za sve žene kojima su oduzeta reproduktivna prava, za sve žene koje koncima drže društvo od raspada, za sve ljude kojima je na ovaj ili onaj način zakinuta sloboda, za sve osobe koje su diskriminirane zbog svoje seksualne i rodne orijentacije koje nisu ‘standard društva’, za sve žrtve ratova koji se vode u svijetu radi pohlepe onih na vlasti jer – feminizam nema granica.
Zato trk uz žene za osmi mart – za solidarnost, empatiju i ravnopravnost svih žena i ljudi u svijetu.
