O FESTIVALU:
„Woodstock 99“ novi je Netflixov dokumentarni film o krahu jednog od najznačajnijih kulturno društvenih događaja. “Woodstock” se kao festival prvi put uspio organizirati 1969. godine gdje se naglasak stavio na širenje ljubavi i stvaranje mira, pozitivne energije među ljudima. Ljudi su skloni idealiziranju 1969. , no zanemaruju kako ni ondašnji “Woodstock” nije bio u punom sjaju sloge i kvalitetne organizacije. “Woodstock `99” se optužuje kao jedan od najgorih događaja ikad organiziranih. Je li stvar u promjeni generacija? Mladež se promijenila. Oni su sada pobornici popularne kulture i rock glazbe. Njihovim umom vlada bijes, nasilje i seks. Tadašnju mladež karakteriziraju „napumpani“ hormoni , uzimanje raznih droga i glumljenje tipičnog „macho“ frajera. Možemo ih povezati i sa brendom „Abercrombie ˛& Fitch“ koji je od 1988-1999 harao Amerikom. Brend je uporno gurao prikaz tipičnog američkog mladića i djevojke te popularizirao jednostranu američku kulturu, čime je došlo i do povećanja rasizma. Svaka trgovina „Abercrombie ˛& Fitch“ obiluje zanosnim mirisom i muškarcima golog torza. Mladež koja je živjela u `99 jeste bila u velikoj mjeri drugačija od one u `69, ali koliko zapravo drugačija? Mladi su se 1969. koristili drogama te je festival bio i miran s obzirom na broj ljudi i uvjete koji su bili uključeni. Zabilježena su tri smrtna slučaja: dva predoziranja drogom i još jedan uzrokovan kada je traktor pregazio 17-godišnjaka koji je spavao na obližnjem polju. Bilo je više pobačaja te se smatra kako je u tri dana bilo preko 742 predoziranja drogom. Hm, ovi podaci baš i ne izgledaju kako šire pozitivu i mir među ljudima, zar ne? Također, i taj je festival imao mnogo nedostataka u organizaciji.
No, zašto se onda “Woodstock `99” toliko osuđuje? Što je točno krenulo po krivu? Jesu li stvarno mladi bili krivi za sve i čista smjena generacija?
Ono što je mene u samom dokumentarcu najviše sablaznilo, bilo je koliko su organizatori festivala Michael Lange i John Scher, tadašnji promotor “Metropolitan Entertainmenta” , smirujućim tonom raspravljali kako je profit zapravo najznačajniji cilj festivala bez marenja za ljude koji na taj festival zapravo i dolaze. Profit je bio u centru svega, razmišljalo se samo o zaradi. “Woodstock ’99” je zamišljen i izveden kao komercijalni pothvat s desecima korporativnih sponzora i uključivao je prisutnost „trgovačkih centara“ i moderne opreme kao što su bankomati i e-pošta. Ulaznice u pretprodaji koštale su 150 USD što se u to vrijeme smatralo vrlo skupim za festival ove vrste. Na festivalu je bilo oko 400.000 posjetitelja. Ukupno 186.983 ulaznice prodane su prema izvješćima, iako se smatra kako je broj prodanih ulaznica bio puno veći . Najveći je kaos nastao kada su organizatori Michael Lange i John Scher odlučili predati prava na okolna uređenja. Hranu, pića i pitku vodu stavili su u ruke samim proizvođačima, opskrbiteljima samog festivala. Oni su odlučivali koliku će cijenu posjetioci festivala plaćati kada je riječ o hrani i piću te hoće li uopće imati pitke vode. Kao što je i bilo očekivano, hrana i piće bili su preskupi te ih je tek mali broj posjetioca mogao priuštiti. Jedna boca vode koštala je 4 USD. Također, na festivalu su se nalazili i besplatni izvori vode namijenjeni tuširanju i pijenju. Međutim, nakon nekog vremena saznalo se kako je ona zagađena fekalijama zbog kvara na cijevima… Da, ljudi su pili i tuširali se fekalijama. Upravo zbog nedostatka pitke vode, previsokih cijena i bolesti uzrokovanih zagađenom vodom, mnogo posjetioca je napustilo festival dan ranije.
JADNE ŽENE:
Jedan od najvećih problema bio je seksizam i seksualno nasilje. Žene su bile u manjini i ugrožena zajednica s obzirom na veliki broj muškaraca pod utjecajem droge ili alkohola. Prikazane su snimke golih tijela ljudi koji su se slobodno šetali festivalom. Tijela su bila i muška i ženska. No, postavlja se pitanje ako su oba spola( i žena i muškarac) odlučili pokazati svoje golo tijelo na festivalu, zašto se smatra kako je „normalno“ žensko golo tijelo doživljavati kao poziv na seksualno bluđenje? Prikazane su i mnoge scene žena koje su bile dirane na mjestima na kojima nisu htjele biti dotaknute, pa i snimak „muškog čopora“ koji je okružio mladu djevojku vidno nadrogiranu. Pomakli su se tek kada je reporter došao do njih. Događale su se sve strašnije scene…sve dok nije došlo i do “točke ključanja”. Drugoga dana festivala za vrijeme elektronskog seta DJ Fatboy Slima koji se održavao u rave hangaru(„after party“), došlo je do neviđenog propusta. Naime, par posjetioca festivala, odlučili su, kako bi mogli dovesti kombi u hangar među ljude. DA, kombi je ušao u hangar i vozio među masom maloljetnih klinaca… No, ono što ih je dočekalo u prtljažniku kombija, bilo je tek teško za probaviti. Onesviještena 15-godišnja djevojčica, a iznad nje muškarac koji se upravo odijeva. To je bila kap koja je prelila čašu. Njihova tijela bila su promatrana kao poziv muškarcima te su izreke bile u stilu : „Pa nije ni čudo da je došlo do toliko silovanja.“ Upravo ta izjava koju je dao i sam organizator i promotor „Metropolitan Entertainmenta“, John Sprech nešto je što ledi krv u žilama. U zadnjoj epizodi dokumentarne serije, reporter ispituje Johna o seksualnim nasiljima koji su se dogodili na festivalu. On se ,naravno, od svega ograđuje te smatra kako je dovoljno dobro opravdanje to što je festival bio veličine jednog manjeg grada i obujam silovanja i seksualnog nasilja je mogao biti mnogo veći. Intervju završava njegovom pričom kako on razumije žrtve te kako mu je žao svega što se iz događalo, što je sasvim kontradiktorno sa onim malo prije rečeno. Sam govor tijela otkriva kako on uopće ne razumije ozbiljnost situacije te je silovanje nešto što se po njemu jednostavno „prirodno“ događa . Producenti ne žele preuzeti vlastiti dio krivice ni što se tiče vlastite sebičnosti ni pohlepe. Također, ograđuju se od svih napada koji su se dogodili na samom festivalu jer se to smatra “normalnim” . Zar ne? Istina je kako su se generacije promijenile, glazba koja se slušala u 60ima više nije bila mirna i spokojna, već je to bila rock glazba koja je budila bijes. Kultura Hollywooda je buknula upravo u to vrijeme te su mladi bili pod utjecajem nekih od najvećih filmskih hitova kao „Američka pita“ ili „Klub boraca“. Iako se smjena generacija može smatrati jednim od potencijalnih “krivaca” zbog utjecaja masovne kulture 90ih , smatram kako je seksualno nasilje bilo jedno od glavnih oblika problema i na “Woodstocku” ` 69 godine. Međutim, veliki negativni publicitet koji je “Woodstock 99” uspio zadobiti, izronio je razne loše aspekte festivala. Pa tako i ono zlostavljanje žena ; koji bi se trebao smatrati prvim problemom događaja.
“Woodstock `99” označio je kraj jedne ere i početak 2000ih gdje tek započinje stavljanje naglaska na objektifikaciju i uporabu „lijepoga“ kao glavnoga pojma.
Možemo slobodno kazati kako je “Woodstock `99” ponovno otvorio Pandorinu kutiju s naglaskom na toksičan maskulinitet i prikazivanju žena kao tijela koje je tu da služi muškarcu, a ne samoj sebi.
