Iza nas je još jedan Homo si teć koji je ove godine okupio čak 17 000 trkača.
Ovogodišnji festival započeo je 30. ožujka utrkom “539 skok” po Trsatskim stubama na kojoj su sudjelovali natjecatelji svih dobnih skupina, u rasponu od 8 do 78 godina. Najbolje vrijeme utrke ostvario je Alen Matovina s nevjerojatnim rezultatom od 3 minute i 6 sekundi.
Sljedeća utrka Molo longo trk održana je vikend nakon, 6. travnja. Čak 126 natjecatelja otrčalo je utrku od 6 kilometara, to jest dva kruga najpoznatijom riječkom šetnicom Molo longo. Odlično vrijeme kumovalo je i dobrim rezultatima; u muškoj konkurenciji slavio je Daniel Ivaničić koji je utrku završio za ravnih 20 minuta, dok je u ženskoj kategoriji slavila Ana Tibljaš s vremenom od 25 minuta i 17 sekundi. Pobjednici su nagrađeni unikatnim peharima izrađenima u riječkoj Akademiji primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te bonovima sponzora.
Vrhunac festivala održao se u nedjelju, 14. travnja, kada je istrčano čak osam utrka u kojima su mogli sudjelovati svi građani. Uz najpoznatiju utrku građana Homo si teć, tu je i Mići trk, utrka djece vrtićkog uzrasta, Memorijalna utrka Milke Milinković, Petica i Desetka, utrka štafeta 3×7 kilometara, 18. riječki polumaraton i 4. riječki maraton. Najzanimljivija je svakako bila utrka građana koja je i ove godine imala humanitarnu notu: dio prihoda od kupljenih majica i narukvica namijenjen je Društvu za dječju kirurgiju Kantrida.
Sad kad su se dojmovi nakon utrka slegli, a upale mišića popustile, porazgovarali smo s dvije studentice koje su sudjelovale na utrkama; jedna kao natjecateljica u polumaratonu, a druga kao voditeljica volontera. Studentici koja je željela ostati anonimna ovo je drugo sudjelovanje na festivalu: prošle godine je trčala štafetu, a ove godine se okušala u polumaratonu. Napominje da joj je ovo tek drugi otrčani polumaraton u njezinoj trkaćoj karijeri koja intenzivnije traje od prošlog ljeta.
“Ne trčim u sklopu atletskih klubova nego sebi za gušt, tri puta tjedno. Pokušavam se ne opterećivati vremenom i rezultatom, ali mi je uvijek drago pobijediti samu sebe, iako mi je glavni cilj zabava i druženje nakon utrka. Osobno nemam većih zamjerki oko organizacije same utrke, ali staza je bila zahtjevna zbog različitih ciljeva utrka… Naime, utrka na 10 kilometara završava u Kostreni, dok su ostale završavale na riječkom Korzu.”
Studentici hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Matei Marchini ovo je već peta godina volontiranja na festivalu Homo si teć.
“Moja je uloga bila organizacija volontera, podjela medalja pobjednicima te hrane i vode svim natjecateljima. Atmosfera je bila odlična i svakako se vraćam i sljedeće godine!”
Riječani su još jednom pokazali sportski duh, veliko srce, ali i odlične rezultate, zbog čega se već sad veselimo sljedećoj godini kad krenemo opet svi teć!
