“Govor mržnje je nasilje, a ne sloboda govora!”

Umjetnička inicijativa VOX POPULI bavi se pravom slobode govora u Hrvatskoj, legitimnim pravom javnog izražavanja vlastitog mišljenja svakog pojedinca bez straha da će biti kažnjen ili profesionalno marginaliziran, pravom na slobodu umjetničkog izražavanja, te konačno, pitanjem nediskriminacije govora mržnje u javnom govoru.

U sklopu izložbe naslovljene VOX POPULI Bojana Guberac u prostoru caffe bara Cukarikafe izložila je uvećane isprintane komentare govora mržnje, upućene novinarima Novog lista, dovodeći ih u direktnu vezu, kako s objavljenim člancima, tako i novinarima kojima su komentari upućeni. Guberac komentare postavlja kao citate identificiranih ljudi s imenom i prezimenom, čime virtualni svijet pretvara u opipljivu realnost.
Drugi dio umjetničkog projekta održao se na Koblerovom trgu, na mjestu govorničkog kutka „VOX POPULI“ gdje postavljena istoimena instalacija riječkog umjetnika i akademskog kipara Nikole Nenadića.
Nenadić je uz zvukove audio snimke popularnog evergreena talijanske kancone „Parole, parole“ na riječkom Koblerovom trgu pred javnošću izveo umjetničku akciju omotavanja bodljikave žice ispred i oko govorničkog pijedestala „VOX POPULI”.

Autorica izložbe svoj je govor počela snažnom i direktnom konstatacijom: “Dok sam bila u radijskom novinarstvu, nisam se susretala s govorom mržnje, danas me sablažnjava činjenica da je Facebook postao siva zona gdje se čak i prijetnje smrću smatraju slobodom govora. Ono što me plaši jest da je ovo postala jedna nasilnička država u kojoj ne samo da se nasilje tolerira, nego se još češće uopće ne prepoznaje. Ovo na zidu je nasilje, a ne sloboda govora, a ljudi se trebaju osvijestiti zbog budućnosti i zbog djece koja se odgajaju na društvenim mrežama ”

Govori prisutnih novinara bili su puni neskrivenog razočaranja u situaciju koja se odvija ne samo na razini Novog lista, već novinarstva u globalu, a sve s nastankom internetskih portala i društvenih mreža. No nije uvijek bilo tako. Pajić je naglasio kako su komentari koji su se pojavljivali kada su novine tek napravile svoje internetske inačice bili analitični, konstruktivni, no da su takvi čitatelji već odavno izgubili volju za komentiranjem zbog sve učestalijeg vrijeđanja i novinara i čitatelja. Ugušio se prostor za dijalog, gube se kriteriji za procjenu vrijednosti. Na kraju je Pajić takvu raspravu usporedio s onom uživo, a svi se možemo složiti kako se takve rasprave, pune omalovažavanja, vrijeđanja i prijetnji, u stvarnosti puno rjeđe događaju.

Mijićev govor bio je donekle optimističniji, no  rekao je i kako ovakvu vrstu nasilja nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo: “Možda se na prvi pogled čini da je to nešto sporedno i nebitno, ali primitivizam, glupost i neciviliziranost u javnoj komunikaciji uzele su toliko maha da svaki ovakav umjetnički pokušaj znači jednu veliku stvar, koliko god se činio malenim, a to je da se ovakvim javnim izlaganjem govora mržnje kroz umjetničku prizmu svaki pojedinac može osloboditi straha i prekinuti šutnju kad je govor mržnje u pitanju i, naprosto, povikati: ‘Dosta, ovo nije dijalog, ovo je uvertira u otvoreno fizičko nasilje koje ja ne želim ni prihvatiti, niti podržavati.’”

Cijelu izložbu zaokružio je neočekivani posjetitelj za kojeg bi mislili da je dio izložbe da i sami umjetnici nisu bili iznenađeni njegovom pojavom. On je sve ovo što se događa u virtualnom svijetu uprizorio svojom pojavom na izložbi na kojoj je krenuo vrijeđati prvo Novi List, a zatim novinare općenito, ali i autoricu izložbe. Cijeli ostatak prisutne publike je međutim reagirao jednim od najboljih alata koji se može iskoristiti protiv takvih istupa – humorom. Posjetitelj se na kraju ispratio sam. Tko zna, možda je produžio po sprej kako bi ispisao “grafite” koji su osvanuli jutros ispred Novog Lista. “Ubojice za pisaćim strojem” , pisalo je…

Foto: Matija Zanoškar