Pristup žena penjanju i planinarenju kroz povijest

Planinarenje i penjanje oduvijek su privlačili ljude zbog svoje povezanosti s prirodom, svježim zrakom, izazovima i postignućima. Nerijetko su umjetnici tražili inspiraciju na planinama koje su se smatrale svetima. Više o tome ćete pročitati u samoj analizi. Ovaj tekst istražuje povijest planinarenja i penjanja s posebnim naglaskom na ulogu žena u tim aktivnostima. Kroz povijesne primjere, od prvih ženskih uspona do razvoja specifične opreme i tehnika, prikazuje se kako su žene prevladale društvene i fizičke prepreke kako bi se afirmirale u ovom zahtjevnom sportu. Rad se dotiče i zanimljivih tema poput povezanosti planina s religijama, obavezno nošenje suknji za vrijeme planinarenja te suvremenih alpinistica poput Janje Garnbert, koja predstavlja uzor novim, mladim penjačicama.

Marija Paradis i Anne Lister

Mariju Paradis pamtimo kao ženu koja je zabilježila prvi uspon u ženskoj povijesti. Bila je lokalna, služavka iz Chamonixa, djela kraljevine Sardinije. 14. srpnja 1808. godine, u pratnji poznatog planinskog vodiča, Jacquesa Balmata, koji ju je, među ostalom, i nagovarao da pođe s njim, Paradis je zabilježila ovako bitan trenutak za povijest. U pitanju je planina Mont Blanc koja je također poznata i kao najviša planina zapadne Europe. Tijekom završnog uspona, Paradis je postajala sve iscrpljenija. Na samom vrhu bila je u toliko lošem stanju da je imala poteškoća s disanjem, nije mogla pričati ni vidjeti. Zbog umora i stanja u kojem nije bila pri sebi, molila je svoje suputnike da ju bace u najbližu pukotinu kako bi joj okončali muke. Nakon uspona bila je poznata kao „Maria de Mont Blanc“. U djelu „The Annals of Mont Blanc“, Edward Mathews napominje da je nakon svog uspješnog uspona, Paradis ostavljala okrjepu za druge koji su pokušavali osvojiti Mont Blanc. Do 1808. godine, planinarenje i penjanje bili su smatrani isključivo muškom domenom, ali ovim usponom došlo je do društvenih transformacija među kojima je bilo i veće uključivanje žena u težim aktivnostima. Iduća žena koja se popela na Mont Blanc, trideset godina nakon Paradis, bila je Henritte d’Angeville.

Priča o usponu Anne Lister na Vignemale, u Pirinejima, 7. kolovoza 1838. godine, zanimljivo je obilježje u povijesti planinarstva. Anne Lister (1791.-1840.) bila je bogata žena koja je otvoreno živjela kao lezbijka.  Bila je jaka i neovisna, navikla na organiziranje , upravljanje i postizanje svojih ciljeva. To je jasno pokazala kada je princ od Moscowe tvrdio da je on, a ne Lister, napravio prvi uspon na Vignemale. Lister je tada brzo angažirala odvjetnike koji su obranili njezinu poziciju. Iako joj se san da se popne na Mont Blanc nije ostvario, iz prvog se pokušaja popela na Mont Monte Perdido (u prijevodu „izgubljena planina“) i time krenula u druge avanturističke izlete prema španjolskoj granici. Njen je cilj bio popeti se na Monte Perdido, na istočnoj strani Gave de Pau te se spustiti do Gavarniea. Anne Lister bi nastavila prema zapadnoj strani doline, prema Vignemaleu, prenoćiti u kućici i rano ujutro krenuti prema Španjolskoj kako bi nekoliko dana iskoristila za istraživanja. Međutim, uspon na Plmene bio je mnogo teži od očekivanog, a i vrijeme je postajalo oblačno. Iz tog je razloga pokušaj osvajanja Vignemalea privremeno odgođen. 5. kolovoza Anne Lister je pokušala ponovo, ali vrijeme je opet postajalo maglovito. Sljedeći dan zabilježila je prvi trag konkurencije i zapisala u svoj dnevnik „Magla opet niska na planinama. Chasseurs-vodiči kažu da je princ od Moscowe angažirao Cazauxa, vodiča iz Gedrea, da ide na vrh tog planina u četvrtak, princ će spavati u Gavarnieu u srijedu navečer, bez obzira na to hoće li biti lijepo vrijeme ili ne.”

Što se rute do vrha Vignemale (3298 m) tiče, ona je otkrivena 1837. godine od strane dvojice vodiča. Međutim, tek su kasnije otkriveni podaci da je Anne Lister bila prva žena koja je to ostvarila kao amaterska planinarka. Njezini dnevnici pronađeni su među arhivama Halifax Corporation.

Dragojla Jarnević

Dragojla Jarnević (1812. – 1875.), književnica, Ilirka, planinarka, osnivačica prve privatne djevojačke škole i jedna od najistaknutijih žena svog vremena, rođena je u Karlovcu. Bila je ključna figura Ilirskog preporoda, a njezino ime ostalo je zapisano na poznatoj grafici “Muževi ilirske dobe”, što ukazuje na njezinu važnost u tom periodu. Njene književne radove kritizirali su češće nego radove muških kolega, a djela muškaraca tog vremena često su se nalazila na školskim popisima lektire, iako su mnogi od njih imali manji spisateljski talent. Dragojla je bila osoba otvorena uma i neurednog duha koja nije dopuštala da bude ograničena tradicionalnim ženskim ulogama. Nije se udala i zalagala se za obrazovanje djevojčica i njihovu uključivost u društveni i politički život. Osim toga, voljela je planinarenje, a najpoznatiji je njezin uspon na Okić, 1834. godine. Taj uspon, prvi penjački pothvat u povijesti hrvatskog planinarstva, obavila je bez opreme, u haljini i bosa. Upisala je se u povijest planinarstva uspinjući se kroz stijene Okića s južne strane, iz Popova Dola, do starog grada Okića. Iako danas uspon do Okića zahtijeva manje truda, staza koju je ona prošla nosi njezino ime. Dragojlin uspon na Okić od tada je postao simbol hrabrosti, a svake godine se organizira “Pohod na Okić Dragojlinom stazom” u njezinu čast, gdje žene i danas penju u dugim suknjama, ali s gojzericama na nogama.

Penjanje u suknjama

Dame i vodiči na Mer de Glaceu, Mont Blanc, F&G Charnaux, 1886.

“‘SVE PLANINE ČINI SE DA PROLAZE KROZ TRI FAZE: NEDOSTIŽNI VRH, NAJTEŽE PENJANJE U ALPAMA, LAK DAN ZA DAMU…’ – PLANINAR I AUTOR AF MUMMERY, 1896.”

Alpinizam je bio sport planinarenja koji je u 19. stoljeću zaintrigirao mnoge žene. Iz tog su se razloga i one krenule lagano upuštati u osvajanje raznih planina. Penjanje proizlazi iz ljubavi prema planinama i ljepoti njihovih krajolika. John Ruskina planine je opisivao kao „katedrale zemlje“.

U citatu iznad očito je da Mummery žene 19. stoljeća smatra povučenima i sramežljivima. To je daleko od istine. Unatoč tome što ih se uvijek tako prikazuje, žene su sudjelovale hrabro u raznim sportovima, a možda je i najupečatljiviji bio alpinizam. Dok su se uspinjale i osvajale vrhove, detaljno su pisale o svojim pothvatima i pokazivale da ju jednako pustolovne kao i muškarci. Međutim, Londonski Alpinistički klub ženama nije dozvoljavao objavljivanje izvješća o njihovim osvajanjima. Odobrenje da svoja iskustva podijele s kolegicama su dobile tek kada se osnovao Ženski Alpinistički Klub 1907. godine.

Lucy Walker je prva žena koja je osvojila zloglasni Matterhorn. Margaret Jackson je prva osoba koja je pokušala prevladati zimski prijelaz Jungfrau. Obje su bile rane pionirke i obje su nosile suknje tijekom svojih uspona. Zapravo, žene su više od pola stoljeća morale nositi suknje i unatoč tome, uspješno su osvajale vrhove. Ponekad su suknje dobro došle. Arheologinja, lingvistica i planinarka, Getrude Bell, koristila je suknju kao zaštitu od vjetra dok je pokušavala zapaliti vatru. S druge strane, istraživačica, Mary Kingsley zbog suknje je pala na šiljke koji su bili postavljeni kao zamka za životinje. Iako fotografije potvrđuju da je nošenje suknji bilo uobičajeno među ženama, rijetko koja spominje odjeću. Suknje i haljine nosile su se dugi niz godina. Iako su haljine imale i neke prednosti, zbog toga što su  uključivale nekoliko slojeva podsuknji i donjih sukanja, bile su izuzetno teške. Sputavale su žene i često su se vukle po snijegu. Penjati se na visinu od 4.500 metara u vlažnoj vunenoj haljini bila je prava muka.

Osim haljina, nosile su I korzete. Opasnosti povezane s nošenjem korzeta često su krivo tumačene u kontekstu mode 19. stoljeća. Iako su korzeti bili sastavni dio ženskog ormara, nisu svi bili zategnuti do ekstremnih mjera. Priče o ženama koje se onesvješćuju ili trpe ozbiljne zdravstvene probleme zbog korzeta bile su pretjerane i uglavnom plod mašte tadašnjih tabloida. Korzeti su prvenstveno služili kao potpora, a postojale su i posebne sportske verzije prilagođene aktivnostima poput vožnje biciklom i planinarenja. Iako današnjim ženama nošenje korzeta za penjanje izgleda neobično, u to je vrijeme to bio uobičajen komad odjeće. Analiza sačuvane odjeće iz tog razdoblja pokazuje da većina žena nije imala izrazito uzak struk, kao što često zamišljamo. Poznate scene, poput one iz filma Prohujalo s vihorom sa Scarlett O’Hara, više su rezultat fikcije nego stvarnosti. Donje rublje, uključujući korzete, smatralo se neizostavnim dijelom garderobe, a ne nositi korzet u to doba bilo je nezamislivo.

Povijest odjeće za penjanje usko je povezana s poviješću sudjelovanja žena u ovom sportu. Društvene norme o odijevanju žena i danas izazivaju rasprave, no krajem 19. i početkom 20. stoljeća bile su iznimno stroge. Žene koje nisu poštovale te norme riskirale su društveno isključivanje i narušavanje svog ugleda, a u najgorim slučajevima čak i uhićenje ili novčanu kaznu samo zbog nošenja hlača. Do 1920-ih žene su počele nositi hlače do koljena, za planinarenje. To je postala standardna odjeća alpinistica za sljedećih 40 godina.

Slika: Fay Fuller climbing in 1890 courtesy of the Mazamas Library
VM1993.008 William G. Steel Collection, Mazama Library and Historical Collection

Alpinistice u suknjama

U 21. stoljeću i dalje postoje žene koje penju u suknjama. Zovu se Cholitas, žive u Boliviji i one su prve žene iz plemena Aymara koje su osvojile vrh Aconcaguu (6962m (najviša točka zapadne i južne hemisfere)). Njihova priča počinje tako što su radile kao kuharice u visinskim logorima, a supruzi su im radili kao planinski vodiči na ekspedicijama. Započele su s promatranjem. Bilo im je dovoljno gledati iskusne alpiniste koje su susretale u visinskim logorima. Upijale su znanja i od svojih muževa.

Danas im se i promatrači dive. U svojim tradicionalnim odjećama u kombinaciji s klasičnim derezama, kacigama i cepinima osvojile su Huayna Potosí, Illimani, Acotango, Pomarape, Parinacota, Sajama i Aconcaguu.

Sve skupa ih ima 16 i variraju između 24-52 godine.

Slika:

Prikaži više objava (2021). Alpinistice u suknjama. [online] WordPress.com. Available at: https://planinarskizen.wordpress.com/2021/01/12/alpinistice-u-suknjama/ [Accessed 4 Jan. 2025].

Rodni stereotipi

U provedenoj anketi koju su ispitanici trebali ispuniti pojavilo se jedno pitanje koje glasi „tko je bolji u penjanju?“. Dva su bila ponuđena odgovora, a to su „žene“ i „muškarci“.

Kao što graf pokazuje, od trideset ispitanika, njih dvanaest smatra kako žene penju bolje od muškaraca. Ostalih osamnaest misli kako muškarci ipak imaju prednost u ovom natjecanju. Većina ispitanika su muškarci pa su pretpostavke da zato graf i pokazuje da su žene slabije u sportskom penjanju. Google na pitanje „tko je bolji u penjanju?“ odgovara ovim odgovorom „Budući da zahtjevne stijene zahtijevaju fleksibilnost, izdržljivost i visok omjer snage i težine, žene imaju određene prirodne prednosti – koje im daju fiziološke prednosti u odnosu na muškarce u tim područjima.“

Planinarenje i penjanje oduvijek su bili aktivnosti koje zahtijevaju fizičku spremnost, mentalnu izdržljivost i duboku povezanost s prirodom. Kroz povijest, žene su morale uložiti puno napora i truda kako bi se izborile za svoje mjesto u tim disciplinama, često suočene s društvenim ograničenjima i stereotipima. Ovaj rad pokazuje kako su pionirke poput Marije Paradis, Anne Lister i Dragojle Jarnević svojim hrabrim koracima otvorile put budućim generacijama alpinistica.

Posebno neobičan aspekt povijesti penjanja odnosi se na nošenje suknji, što je istovremeno bila prepreka, ali i simbol otpora društvenim normama. S razvojem opreme i tehnika, žene su konačno dobile priliku pokazati svoj puni potencijal u planinarenju i penjanju. Doprinos žena u ovom sportu ne ogleda se samo u njihovim fizičkim postignućima, već i u pomicanju granica mogućeg za sve buduće generacije.

Planinarenje i penjanje danas nisu samo fizičke aktivnosti već i simbol borbe za ravnopravnost i slobodu. Uz brojne izazove koje suvremeni svijet donosi, planine ostaju mjesta na kojima se snaga volje i duh zajedništva uvijek iznova potvrđuju, bez obzira na spol ili društvene norme.