U javnom prostoru, nedavno je otvorena rasprava o tome trebaju li se studenti baviti politikom. Obzirom da je poručeno da se ne trebaju, očito se sugerira da bi se netko drugi umjesto njih trebao baviti politikom. To, nadalje, može značiti samo da se politikom trebaju baviti neki od studenta stariji ljudi, poput, primjerice, njihovih profesora i zaposlenika sveučilišta, ili samo ljudi na pozicijama u sustavu visokog obrazovanja. Ili, pak, nitko od njih na sveučilištu, nego samo stranački političari. Međutim, nijedna od sugeriranih alternativa ne može opstati pred iole kritičkim promišljanjem.
S punoljetnosti, mladi ljudi dobivaju pravo glasanja i sudjelovanja u političkim izborima, čime postaju ravnopravni sudionici svih političkih procesa. Mogu postati članovima političkih stranaka te, neovisno o roditeljima i starateljima, sudjelovati u bilo kojoj vrsti političke aktivnosti. Upravo za to su i pripremani srednjoškolskim obrazovanjem, kroz predmete poput građanskog odgoja te politike i gospodarstva, ali i inter-kurikularno kroz druge nastavne predmete. Ako se ne odluče studirati, tada počinju, kao i bilo tko stariji od njih, samostalno privređivati, doprinositi društvu i sudjelovati u svim društvenim procesima: naravno, onoliko koliko to žele. Od svake osobe iznad 18 godina, a posebice od onih koji nastavljaju s obrazovanjem, očekuje se da razumije politiku i da kompetentno sudjeluje u političkim procesima.
Studenti iznijeli najvažnije progresivne procese
Ako baš želimo propitivati odnos studenata i politike, treba istaknuti da su upravo studenti iznijeli najvažnije progresivne političke procese. U prošlom su stoljeću glasovitim šezdesetosmaškim pokretom demokratizirali svijet i proširili prostore slobode. Ne tako davno, opet su ukazali na društvenu inerciju pokretom Occupy – koji je jednako zaživio na američkim sveučilištima poput Harvarda kao i na europskim, a poglavito na nizozemskim sveučilištima – i apelom na više istinske demokracije i ekonomske jednakosti, a protiv sustava koji proizvodi razlike temeljem društvene i ekonomske nejednakosti. Herbert Marcuse, čiji intelektualni autoritet danas više nitko ne može osporavati, upravo je u studentima vidio najprogresivniju političku snagu društva jer, za razliku od starijih i umreženijih, oni nemaju što izgubiti. Studenti imaju jedinstvenu snagu neovisnosti i slobodnog artikuliranja svojih ideala, koji su, kao što znamo, nužni za političko djelovanje.
Ako se, pak, htjelo ustvrditi da je studentska pozicija na sveučilištima takva da se sloboda i autonomija odnose prvenstveno na njihove profesore ili, još gore, na čelnike institucija, te da se od njih očekuje samo da se poslušno obrazuju – onda je tvrdnja time gora, jer pogrešno interpretira ideju sveučilišta. Civilizacijsko je, jednako europsko i svjetsko, postignuće današnje mjerenje kvalitete obrazovanja time koliko su studenti u središtu obrazovnog procesa, koliko su partneri i ravnopravni sudionici u svim akademskih tijelima. Za sve one koji zaziru od novih europskih trendova u obrazovanju, treba reći da je ovakvo mjerenje osiguranja kvalitete izraslo upravo iz ideje sveučilišta koju je utemeljio Wilhelm von Humboldt, pruski filozof s početka 19. stoljeća. Autonomija studenta ugrađena je u onaj koncept holističkog akademskog obrazovanja koji je promovirao Humboldt kada se poduhvatio reforme pruskog obrazovnog sustava, te kada je, u skladu s humanističkim načelima, osnovao sveučilište u Berlinu. Upravo je on tražio da se osmisli takav sveučilišni sustav koji će osigurati studentima da se razvijaju kao autonomni pojedinci, ali i kao građani svijeta – u skladu s prosvjetiteljskim idealima javnog uma i rasprave uz bezuvjetne akademske slobode.
Nedopustivo podcjenjivanje studenata
Konačno, stranački političari se, naravno, između ostaloga trebaju baviti i sveučilišnim politikama. Međutim, bilo bi besmisleno tvrditi da se samo oni, ali ne i ljudi sa sveučilišta, smiju baviti politikama koje utječu na sveučilišta. A, ako se politikom ipak trebaju baviti ljudi sa sveučilišta, onda se trebaju i studenti. Jedini argument kojim se može tvrditi da se studenti ne trebaju baviti politikom, jednako vrijedi i za profesore i čelnike. Iako svatko ima pravo na izbor svoga svjetonazora i političkog angažmana, sveučilište mora ostati neovisno od bilo kakvog nametanja ideoloških, religijskih, političkih i ekonomskih interesa, a posebice od nametanja parcijalnih stranačkih interesa. Međutim, samo ljudi koji ne razumiju značenje sveučilišne autonomije mogu tvrditi da je svako djelovanje studenata uvijek neka politika za nečije parcijalne interese. To nedopustivo podcjenjuje studente jer ih uvijek promatra kao instrumentalizirane od ili za nekoga, unaprijed obezvrjeđuje svaki studenski stav ili angažman, i samo je korak udaljeno od zloćudnog neutraliziranja kritičkog mišljenja i ideje sveučilišta.
