Razgovarali smo s Tinom Marganom, studentom informatike Sveučilišta u Rijeci, koji se bavi i glazbom. Ponosni je član riječke glazbene skupine „Nord“ koja je 2015. godine na natjecanju u Banja Luci osvojila prvo mjesto. Osim spomenutog glazbenog uspjeha, članovi benda imali su prilike nastupati na InMusic festivalu, Metaldaysima te odradili turneje po istočnoj Europi, pa čak i Kini. Na razmeđu zvukova rocka i metala, a s druge strane informatičkih zadataka, Tino nam je predstavio kako je to biti posvećen tako različitim zanimanjima.
Kroz odgovore na pitanja upoznali smo se sa svijetom glazbe mladih i iskustvom turneja, a odgovore na pitanja dao nam je ovaj riječki student.
1. Kada si se počeo zanimati za glazbu i sviranje bubnjeva? Zašto te baš privukao rock žanr?
Od malena me zanima glazba, i moji roditelji i brat sviraju ponešto, tako da je glazba oduvijek prisutna u mojoj obitelji. Tata svira klavir i uvijek se zanimao za bubnjeve pa od tuda vjerojatno i potječe moje zanimanje za njih. Kao mali znao sam sjediti na nekoj maloj foteljici i lupati kineskim štapićima za jelo po drugoj foteljici. Iako sam učio svirati i gitaru, bubnjevi su ipak prevladali. Što se tiče rock žanra, tu su opet zaslužni roditelji, što god su oni slušali, uglavnom smo i brat i ja slušali, a osim toga brat mi je ukazivao na razne trendove u glazbenom svijetu. Koji god album bi kupio slušali bi ga zajedno i tako je brat postao moj uzor u glazbi. Imao sam možda sedam ili osam godina kad smo kupili album grupe Metallica, stavili kazetu u liniju i tresli glavama u sobi.
2. Kako si postao članom benda Nord? Možeš li nam reći nešto o timskome radu benda, načinu na koji crpite ideje za pjesme, videospotove?
Upoznali smo se 2013. godine kada su pjevač i tadašnji gitarist „Norda“ bili u potrazi za bubnjarom pri čemu su na YouTube-u naišli na moj video i nekako nabavili moj broj. Tada „Nord“ nije postojao, to je bio začetak pjevačeve ideje da oformi novi bend nakon njegova izlaska iz riječkog benda „Father“. Uglavnom, moj broj je došao u ruke pjevača koji me nazvao. Predstavio se kao Mihael iz „Fathera“, a ja sam bio oduševljen jer sam taj bend volio od prije. Od tada smo krenuli, promijenili smo nekoliko članova, no sada smo, nadam se, „sletili” na stalnu postavu.
Gitarist nam je iz Pule, prema tome ni bez ove situacije u kojoj se svi sada nalazimo ne bi nam bilo jednostavno raditi pjesme. Prije je bilo potpuno drugačije: našli bi se na probi, netko bi došao s idejom i jednom kad bi je podijelio s drugima, svatko bi dodao nešto svoje te bi tako izgradili pjesmu. Sada se nalazimo putem „Skypea“ i kada netko dođe s idejom to mora biti gotovo potpuna pjesma, inače bi proces dok bi netko preinačio pjesmu, poslao nam na mail i čekao naše reakcije trajao predugo. Na kraju ipak ispadne kako bi svi htjeli. Nažalost to više nije proces da se mi nađemo uživo i da ta energija dovede pjesmu do nekog vrhunca, ali su nam rezultati naše kreativnosti u izradi drugog albuma, koji ćemo u skorije vrijeme objaviti javnosti, pokazali da to ni ne mora biti isključivi način stvaralaštva.
Što se spotova tiče, najčešće se dogovorimo koga bi htjeli da nam snimi spot. Osoba koju smo izabrali razvije neku ideju, pošalje prvu skicu spota i tek onda mi dajemo svoj input na to, primjerice ako nam se čini da spotu nedostaje dinamike. „Lyric video“ posljednje pjesme, nastao je tako što je prvo pjevač bio u okolici Labina. Autom se vozio labinskim cestama, držao mobitel kroz prozor i snimao. Doslovno tako, rekao mi je da od toga namontiram neki video. Izgledalo mi je grozno, tresla mu se ruka, prikaz ceste, pa neba, pa auta.. Zajedno smo odlučili napraviti nešto bolje, nešto više atmosferično poput pjesme. S djevojkom sam otišao na Učku i dronom snimao između stabala, iskorištavao prirodne ljepote. Na kraju se ipak, radi dinamike, pronašao i koji kadar pjevačevih snimki mobitelom. Videospot za „Mexico“ snimali smo u Kini, kameru smo imali cijelo vrijeme sa sobom i cijelo vrijeme je bila upaljena tako da nije bilo teško složiti neki dobar spot od silnih snimki. Najveći input opet je davao pjevač koji ima oko za to, ima iskustva i zna što funkcionira. Slažemo se, tu i tamo ima nekih trenutaka nesloge, ali uvijek nađemo neki kompromis.
3. Zanimljivo je kako si kao član benda imao priliku putovati Kinom, je li to bilo teško uskladiti sa životom studenta i fakultetskim obavezama?
Je donekle, ipak je to bilo skoro mjesec dana u Kini. Izostajanje s faksa, uopće nisam imao doticaj s gradivom koje se učilo, tako da je bilo dosta teško sve uskladiti. Profesori su bili uglavnom uviđavni iako su bili neki koji su govorili da neću uspjeti savladati gradivo. Naravno da je postupak privikavanja nakon što sam se vratio na faks bio zamoran i sigurno su neki predmeti propatili zbog toga. Sada završavam prvo poglavlje studija tako da je na kraju ipak sve ispalo baš kako treba. Većina profesora je imala pozitivne reakcije. Jedna profesorica koja baš prati i podržava riječku scenu mi je ponudila prilagoditi pisanje ispita kad god sam slobodan!
4. Kao student informatike planiraš li nakon studija nastaviti u pravcu struke ili bi se više posvetio glazbenom životu i karijeri? Misliš li da je moguće uskladiti oba zanimanja?
Ako baš moram birati izabrao bih glazbu, no siguran sam da ne bih živio od glazbe jednako lagodno koliko i od struke – jedno su želje, a drugo su mogućnosti. U ovim vremenima glazbenici ne mogu održavati koncerte, što mora biti jako teško, ako su im oni većinski izvor zarade. S druge strane informatika cvjeta, svi mogu raditi od kuće. Težim više glazbi, ali ne mogu reći da me više zanima jer nije riječ o zanimanju ili o poslu, riječ je o emocijama. Toliko ulažeš u sebe, u druge ljude, u publiku i povezivanje, sazrijevaš kao osoba i kao glazbenik. Informatiku više gledam kao posao, ali kao posao koji mi nije teško raditi nego koji mi je zabavan. Zapravo, zanimanja nisu za uspoređivanje. Vjerojatno će biti informatika, nadam se da će biti glazba. Svakako mislim da mogu uskladiti oba zanimanja jer glazbe vjerojatno neće biti u tolikom obujmu da bi spriječila istovremeni rad. Ako glazbe ipak bude toliko puno i usklađivanje ne bude moguće, onda ću radije zapostaviti posao i raditi više u glazbi. Iako se turneje ne “nude” samo tako, kad bi mi se pružila neka takva prilika, vjerojatno bih je prihvatio i otišao na turneju jer takvo što se ne pruža svaki dan.
5. Što misliš imaju li mladi ljudi mogućnost afirmacije u glazbi, i koliko je zapravo teško, po tvom mišljenju, probiti se na domaću scenu? Misliš li da je pjevanje na engleskom jeziku zapravo pridonijelo tome da uspijete na sceni?
Mladi ljudi mogu se probiti na scenu, a svakako se mogu i afirmirati. Afirmacija u glazbi jest širok pojam možeš biti bubnjar, gitarist, pjevač, producent… U pojedinim segmentima glazbe probitak je veći nego u ostalima. Primjerice bubnjari su traženi kao i klavijaturisti i u tom slučaju probitak je nešto lakši. Gitaristima početnicima je teže jer ih je puno, ali moraju biti uporni i posebni u svome stilu kako bi isplivali i kako bi ih prepoznali. Vezano uz scenu pjevanje na engleskom nije pridonijelo ništa dobro u Hrvatskoj. Teško je uspjeti u Hrvatskoj ako ne pjevaš na hrvatskom jeziku. Sviram još u jednom bendu „Projekt“ , često nas puštaju na radiju, a ne znam bih li to povezao sa žanrom ili zbog tekstova na hrvatskom. Isto je i s puštanjem strane glazbe na radiju, ako nije „mainstream“ neće baš biti popularno. Ipak su tekstovi pjesama ono za što se ljudi najviše vezuju. Na početku smo se pokušavali probiti na hrvatskom tržištu, a onda smo zaključili da nema smisla te krenuli tražiti diskografske kuće izvan Hrvatske. Nismo odlučili pjevati na engleskom, došlo je iz navike, lakše se izraziti, maštovitije je, lakše pronalazimo riječi koje ne možemo u hrvatskome. Ne znam je li to vezano uz žanr, ali nekako u žanru u kojem ima mračnog, teškog, melankoličnog bolje pristoji engleski jezik. Uz to puno više ljudi može razumjeti ono o čemu pjevaš. Odrasli smo slušajući strano iako, naravno, ima izvrsnih hrvatskih bendova. Bilo bi odlično kada bi država davala poticaje za autorske bendove. Svakako se nadamo da će nam se otvoriti vrata u inozemstvu.
6. Jesi li imao možda neki nastup koji ti se urezao u pamćenje kao jedan od boljih nastupa na kojima si baš osjetio neku posebnu energiju kad si nastupao ili na kojem je publika uzvraćala jednako?
Da, definitivno Rumunjska 2016. Publika nas je dočekala kao da smo „AC/DC“. Bilo je nevjerojatno. Sedam popodne, kad bih svirao u to vrijeme u Rijeci ne bi bilo nikoga dok je tamo bio gotovo pun stadion. Ljudi su bili toliko ludi da su oni u prvome redu srušili zaštitnu ogradu i nahrupili naprijed. Takva energija, takve fotografije s tog koncerta da sam bez riječi. Nastupao sam i pred više ljudi, ali nije bilo ni blizu tako dobro.
Na kraju, Tino je zaključio: Ne mogu reći da mi je glazba samo hobi jer je to izražavanje svojih osjećaja. Zamisli neku najdražu pjesmu, kako se osjećaš dok slušaš tu najdražu pjesmu? Osjećaš se kao da si u raju. Sad zamisli da sviraš tu najdražu pjesmu. Već je to stepenica više i bolji osjećaj nego da je samo slušaš. Sad zamisli ne samo da sviraš tu najdražu pjesmu nego da si je ti i napravio. To su već dvije stepenice više iznad početnoga “osjećaš se kao da si u raju”. Samo zamisli osjećaj dvije stepenice iznad toga. To ne možeš nigdje pronaći. Ne možeš biti neodlučan u pitanju želiš li se baviti glazbom, to jednostavno samo dođe i to znaš. Uspiješ li raditi i živjeti od glazbe ili od bilo čega što zaista voliš to je svakako najveći uspjeh na svijetu.
Lyric video pjesme Lo-Hi:
Službenu stranicu benda “Nord” možete posjetiti ovdje.
Fotografije: Marin Ćuk Vurnek.
