Na nedavno održanom Pulskom filmskom festivalu, film Tereza37 koji je svima zapeo za oko, dobio je nagradu Zlatne Arene za najbolji film. Nagradu Zlatne Arene za režiju filma osvojio je redatelj Danilo Šerbedžija, Lana Barić za scenarij, Ivana Roščić za najbolju sporednu žensku ulogu, Dubravka Turić za montažu filma te Snježana Gorup za masku.
Scenarij kojem se posvetila 15 godina, potpisuje filmska i kazališna glumica Lana Bariću koja i utjelovljuje glavni lik Tereze. Priča nam donosi svakodnevni život splićanke Tereze koja ima 37 godina i već je godinama u braku s pomorcem Markom. Velika želja joj je biti majka, no postaje očajna kada doživi svoj četvrti spontani pobačaj. Saznaje kako postoji velika vjerojatnost da genetski nije kompatibilna sa svojim suprugom. Već duže vrijeme osjeća pritisak najbliže okoline, roditelja i mlađe sestre koja ima troje djece. Započinje preispitivati svoj rutinizirani brak i susreće nove muškarce. Promjene u njezinu ponašanju i neočekivani postupci pokreću niz događaja koji će joj promijeniti život.
U liku Tereze mogu se prepoznati mnoge žene, koje su neprestano pod pritiskom društvenih očekivanja, usmjerenih na majčinstvo i kontrolu ženske seksualnosti. Majčinstvo se prikazuje kao nužno za ispunjenje žene, ali se istovremeno stigmatizira žene koje su samohrane, razvedene ili maloljetne majke. Kod udatih žena trudnoća i odgoj djece su normalni i poželjni, dok se želja za ne imanjem djece ili nemogućnost imanja djece (s čime se susreće i Tereza koja je u višegodišnjem braku) smatra nenormalnom, vrlo često osuđenom od strane javnosti i zahtjeva objašnjenje. S druge strane, žene koje nemaju partnera, a žele postati majke, smatraju se sebičnima jer nemaju sve “ispunjene uvjete” koje se od njih očekuju. Dakle, pitanje trudnoće nije pitanje majke, već postaje javno pitanje za koje svi imaju pravo glasa i kritike.
Prema Judith Butler, aktivnosti koje radimo vođene su socijalnim normama. Ljudi ne prihvaćaju norme svjesno, već ih slijede podsvjesnim procesom. To bi značilo da žene, kao i u filmu lik Tereze, prihvaćaju primarnu ulogu žene kao majke te se upuštaju u proces trudnoće, koje bez pritiska društva, tradicije i običaja možda ne bi odabrale. Patrijarhat propagira ovakvo razmišljanje, odnosno mit da je majčinstvo biološka stvarnost, a ne politički konstrukt.
Na medijskoj konferenciji Filmskog festivala u Puli, Lana je ispričala kako je motivacija za pisanje scenarija njezina osobna priča, no samo u pojedinim segmentima. Nastavlja kako je to istinita priča koju je često doživjela, čula ili vidjela kod drugih žena u Dalmaciji. Split i Dalmacija izrazito su “muški”, a žene ondje nose neku tugu, koju i ona sama nosi. Ističe kako se u Splitu smatra da je odgovornost žene reproduktivna, što je neprihvatljivo, te da je u Dalmaciji glavni problem komunikacija, odnosno njezin izostanak.
