U moru mogućnosti koje se nude mladima za vrijeme studiranja nalazi se i Work and travel USA. Program je to uz koji studenti mogu provesti ljeto u Americi gdje rade, a potom i putuju po SAD-u. Na takav izazov odlučila se i Gloria Hudolin, a svoje nam je iskustvo opisala u nastavku.
Odlazak u Ameriku tvoj je dugogodišnji san. Kako si odlučila da je vrijeme da zaista i odeš tamo?
Moje putovanje preko oceana planirala sam zaista jako dugo. Oduvijek sam govorila „ja idem preko kad-tad“. S obzirom na obaveze kojima sam bila okupirana kroz cijelu godinu i tako svake godine uzastopno, odlučila sam otići na kraju studija te tako obilježiti na svoj način jedan dio dvadesetih. Stoga sam nekoliko dana nakon zadnjeg ispita krenula u avanturu.
„Smatrala sam da je za odlazak potrebno odvojiti dosta vremena kako vas ništa ne bi ometalo, a to se najčešće događa na nekoj prekretnici života.“
Ispričaj nam kako je trajao proces prijave na program. Je li biti administrativno zahtjevno i dugotrajno?
Administracija je uvijek najgori i najteži dio svega što radimo pa tako ni ovaj program nije bio pošteđen. Na sam program prijavila sam se krajem listopada dok sam vizu dobila tek početkom svibnja sljedeće godine. Naravno, to nije uobičajen slučaj. S obzirom na ranu prijavu, trebala sam slijediti upute agencije s kojom sam surađivala, a koja nam je zadavala dosta dugačke rokove za podnošenje potrebnih dokumenata. Stoga bih svakako preporučila kasniju prijavu radi brže procedure.
Kakav je bio osjećaj stati prvi put na američko tlo?
Od trenutka kada je avion uzletio pa sve dok nisam izašla s aerodroma u Los Angelesu jednostavno nisam bila svjesna situacije koja se događa, već kao da idem na još jedno europsko putovanje. Tek kada smo kolega i ja sjeli u rentani auto i krenuli voziti brzim cestama u LA-u, upali u rush hour i našli se na jednoj od šest cestovnih traka, na radiju se vrtio Justin Timberlake, a nabrijavajuća Hollywoodska vibra se osjetila u zraku, jednostavno sam bila sretna i ponosna. Mislim da te neke sitnice nikada neću zaboraviti, neopisiv osjećaj.
„Na program sam se prijavila s prijateljicom koja me je povezala sa svoja dva prijatelja, tako da smo putovali u grupi od četiri. No, da se ponovno prijavljujem bez razmišljanja bih otišla i sama. Na putu se stekne mnoštvo poznanstva od kojih neki postanu prijateljstva tako da na kraju nikada nisi sam.“
Gdje si radila i što?
Radila sam i živjela u jednom turističkom mjestašcu u poznatom odmaralištu, jezeru Tahoe. U sklopu hotela Hyatt smješten je jedan poznati američki fine dining restoran gdje sam radila na recepciji i unutar restorana kao ispomoć konobarima. Nakon nekog vremena počela sam raditi u još jednom fine dining restoranu kao server assistant odnosno pomoćni konobar.
Koliko je zastrašujuće otići tako daleko od kuće?
Sve ovisi kako razmišljate i kako si postavite taj veliki put u glavi. Više je zastrašujuća pomisao na cjelokupno putovanje i sam let. Zabrinutost i onaj strah od nepoznatog, preuveličavanje o opasnostima i kriminalu koji se događa u Americi na svakom koraku nego što je zapravo malo vjerojatno da će se zaista išta od toga dogoditi. Naravno da treba biti oprezan i ne lutati bez da se provjeri kamo se ide. Međutim, ne treba biti u strahu jer cjelokupno putovanje tada nema smisla.
Kako si doživjela cjelokupno iskustvo?
Cjelokupno putovanje je jedna prekrasna i izrazito poučna te kvalitetna životna priča. Puno toga sam vidjela i naučila. O ljudima, o svakodnevnim različitostima i navikama ljudi, a najviše o sebi. Koliko god godina netko ima na tom putovanju, bio malo zreliji ili se prvi put odvojio od roditelja, svakog će na poseban način malo „odgojiti“. Stoga svakome preporučujem takav pothvat. Takvu životnu priču vam nitko ne može oduzeti, a prijateljstva sklopljena putem, iskustvo i situacije koje doživite, svakodnevno ćete prepričavati.
