Dobitnici natječaja za najbolji književni izraz – intervju s Josipom Živčićem

Josip Živčić, student treće godine preddiplomskoga studija hrvatskoga jezika i književnosti, osvojio je treće mjesto na spomenutom natječaju kratkom pričom Joso, Mate i Ja.

Šaljete li inače svoje radove na natječaje ili je ovo prvi put?

Do sad samo jednom poslao jedan svoj rad i to prije nekoliko mjeseci, ali nisam osvojio nagradu, tako da je ovo bila druga, a ne treća sreća.

Što Vas je potaknulo da se prijavite na natječaj i jeste li zadovoljni osvojenom nagradom?

Iskreno nisam ni znao za natječaj, ali jedna kolegica s faksa je poslala prijavu za natječaj u zajedničku Messenger grupu i kako se inače bavim pisanjem, razmišljao sam da nešto napišem i pošaljem. Imao sam u početku u glavi jednu drugu priču za pisanje, ali nisam joj se vraćao osim u mislima i sve je ostalo na tome. Na kraju sam odlučio posljednji dan natječaja napisati nešto vedriju priču koja je uzgred rečeno u jednom svom dijelu i istinita tako da mi nije trebalo puno da je napišem jer su riječi same izlazile iz mene. Iskreno nisam ni očekivao da ću dobiti nagradu jer sam tekst napisao dosta brzo i vjerojatno sam ga poslao među zadnjima. Definitivno sam zadovoljan osvojenom nagradom i na idućem natječaju napadam prvo mjesto, haha.

Možete li nam reći kada ste se počeli baviti pisanjem i što Vas to nadahnjuje? Je li to priroda, jesu li to ljudi ili je nešto treće?

Znam da je već izlizano, ali pisanjem se bavim otkako znam za sebe, a to je negdje od početka osnovne škole. Najprije sam pisao kratke priče koje je župnik iz moje župe znao objaviti u lokalnom župnom listu. Kasnije sam počeo pisati i dječje pjesmice, a kako je nastupalo razdoblje puberteta tako su se javljale i prve ljubavne pjesme, a potom i nešto duža prozna djela koja sam zapisivao u razne bilježnice koje su u većini nažalost negdje izgubljene. Više sam počeo pisati 2013. godine kad sam imao krizmu, a kao poklon sam dobio laptop s kojeg i evo ovo sad pišem. Tad su se javile ideje o nekim romanima koje sam počeo pisati, ali uvijek bi se negdje zapleo pa bi na nekih tridesetak ispisanih kartica odustao i uglavnom sam onda samo pisao pjesme i to ručno. Pred kraj srednje škole se javila ideja za povratkom mojim „romanima“ i tijekom zimskih praznika počeo sam pisati još jedan u nizu svojih romana, ali za razliku od onih prijašnjih, ovoga sam nakon nekih osam mjeseci pisanja i uspio završiti. Krenuo sam tada odmah pisati i drugi, ali opet me je nešto kočilo i odustao sam od daljnjeg pisanja. 2018. sam se vratio ponovno pisanju i od tada svake godine napišem jedan „roman“ i napišem tridesetak pjesama koje redovno čitaju moje ladice. Što me nadahnjuje? Iskreno ne znam ni sam. U nekoj mjeri to je priroda jer mi se najbolje ideje javljaju tijekom šetnje šumom, a s druge strane podosta zanimljivih tema dobijem među ljudima. Rekao bih da mi oboje u kombinaciji daje najbolju ideju za pisanje.

Jeste li možda već objavili koju knjigu i imate li možda kakav plan u budućnosti
tiskati što od Vaših radova?

Za sad nisam još ništa objavio i sve je i dalje tu negdje u okrilju moje sobe, ali definitivno bi htio da se barem neki od mojih radova objave u skoroj ili daljoj budućnosti. Trenutno samo pišem, a za novi korak se moram odlučiti.

Pročitala sam Vaš rad i mogu reći da je, u najmanju ruku, zanimljiv. Kako ste došli na ideju glavnog lika okarakterizirati kao alkoholičara koji u tome uživa?

Rekao sam gore u jednom od odgovora kako sam isprva htio napisati jednu tužnu i pesimističnu priču prouzrokovanu ovom pandemijom, ali kako je vrijeme prolazilo sve sam bio dalje od te teme, a i od natječaja općenito. Na kraju mi se javila ideja o nešto vedrijoj temi i odlučio sam ju napisati. Nije bilo teško pisati jer je jedan dio rada napisan po istinitim događajima, a to je onaj kada glavni akter Ja Jaić priča svojoj psihijatrici kako su on i prijatelji odlazili piti tijekom karantene. Odlazak psihijatru sam izmislio kako bih mogao uklopiti svoju priču u neki kontekst. Lagao bih kad ne bih sebe stavio u lik Jaića jer ja to i jesam, a i druga dva naslovna lika Joso i Mate, odnosno Josip i Mateo također su stvarne osobe tj. moji prijatelji. Naravno da je naše „alkoholiziranje“ uvećano zbog dojma i da se u stvarnom svijetu nije pilo baš svaki dan, ali morao sam jednu nezaboravnu životnu dogodovštinu začiniti s još nekoliko svojih dodataka kako bih zaprepastio jedinog izmišljenog lika ovog djela, a to je doktorica Milena Jazvić.

Jeste li karakterno bliski glavnome liku Vaše priče ili je on ipak samo plod Vaše
mašte?

Rekao bih pola-pola, odnosno da sam u onim neizmišljenim i stvarnim događajima to stvarno ja, a da je u ovim drugima neki tamo Ja Jaić kojeg ja nimalo ne poznajem, haha.

Za kraj, možete li nam reći kako je pandemija utjecala na Vaš društveni život?

Iskreno meni se život nije previše promijenio tijekom ove pandemije, osim nekoliko nabačenih kilograma zbog manjka kretanja i cjelodnevnog sjedenja za računalom tijekom famoznih zoom sesija. Kao i sam kraj moje priče gdje sam napisao da ćemo moji prijatelji i ja uživati što god da se dogodi, tako je i u stvarnom životu. U svakom zlu treba pronaći neko dobro, ma koliko ponekad i sami ne vidimo izlaz iz nekih situacija.

U nastavku donosimo cjelovit rad Josipa Živčića:

Joso, Mate i Ja

Šutao sam neku praznu limenku piva dok sam hodao isto tako praznom ulicom nazvanoj po nekom hrvatskom velikanu. Tek tu i tamo poneki pogledi križali su se u sebi, ali ne zbog toga što već zadnje dvije minute šutam tu zločestu žuto-crvenu limenku. Naime ja nisam nosio „kavez“ na svom licu. Jasno se mogao vidjeti moj krumpirasti nos i usta u kojima se nalazila čačkalica ostala još od posljednjeg slavlja u džepu moje jakne. Skrenuo sam u haustor jedne od ruševnih zgrada koja očigledno čeka potres da bi se s njome nešto promijenilo. Na vratima s desne strane stajao je natpis „Ordinacija doc. Milene Jazvić, specijalist za takve kao što ste vi.“ Naslov me namamio, pa sam vidjevši na na istom tom papiru priljepljenom za vrata iz Prvog svjetskog rata piše da se doktorica nalazi na drugom katu, potrčao po oronulim stubama na kojima su vidljivi ostaci iz onog posljednjeg rata. Vrata ordinacije doktorice Milene Jazvić bila su čisto bijela, nisu se nimalo uklapala u taj socijalstički ambijent. Pokucao sam naravno. Naime nisam vam rekao, ali ja imam dogovoren susret s doktoricom Jazvić. Nadam se samo da nije neka stara milfara koja svoje frustracije prazni na ovakvima kao što sam ja. Otvorila je vrata. Ona je otvorila, jer tko bi drugi?

-Koji kurac?, iskreno nadao sam se da će bit neka nadrkana babetina s maskom preko nosa i naočalama koje su ušle u simbiozu s istom tom maskom. Prepadoh se malo te mlade pojave. Ne samo zbog njenog seksipila, već i zbog toga jer je nisam imao masku, a njoj je ta plava maskica lijepo krasila lice i isticala male klempave uši.

-Gospodine Jaić. Uđite., rekla je to glasom božice, anđela, a ja sam je ipak zamišljao kao vražicu koja vuče iz mene moje bolesne misli.

-A nemate masku?

-Joj znate., izmotavao sam se. Bilo me je sramota reći to što sam htio.

-Hajde, hajde. Dat ću vam ja maskicu, ali prvo ruke., ušao sam u topao poslovni prostor ukrašen onim zelenim biljem koje cijeli sve rane i svako jutro se budite s većom željom za otići na posao. Ispružio sam joj svoja dva žuljevita dlana, a ona ih je špricala nekom alkoholnom vodom koja me je sjetila na prošli vikend kad smo se oblili od alkohola. Dala mi je masku i rukom mi pokazala da krenem za njom u drugu prostoriju koja se nalazila točno na sjeveroistočnom dijelu ove naoko ružne zgrade, ali doktorica Milena uljepšavala je ružnu vanjštinu svojim itekako lijepim prostorom. Mučio sam se da stavim masku. Stao sam nasred velikog četvertokutnog hodnika i borio se s tim izumom s kojim su se do sada služili oni „žuti“ tamo u Aziji. Taman kad sam krenuo krotiti tu zvijer puče jedna lastika tog stroja i mogao sam se sada fućkati. Imala je doktorica još tih maskica, ali kad je vidjela našu bitku odustala je od toga da ju moram nositi. Vjerujte mi, nije da ju ne bih nosio, ali pobjedio sam i što da se sad radi.

-U redu je gospodine Jaić. Dođite sjesiti ovdje., ona je već sjedila u nekoj fotelji i taman kad sam ulazio u taj ured ili što god to već bilo dragoj Mileni, ona prekriži nogu preko noge i pokaže vitke noge koje je krasila crvenkasta suknja. Skinula je naočale i njima mi pokazala da legnem na neko čudo koje je niti stolica, a niti fotelja. Jedva sam se se smjestio na to mjesto nasuprot nje. Prekrižio sam ruke na prsima i njuškao neki smrad koji se širio prostorijom. Pogledao sam u desnu tenisicu na kojoj se nalazio nečiji svježe razdreckani izmet. Shvatila je sad i doktorica Milena da se smrad širi s mojih tenisica. Gledao sam joj kao da je pitam „Hoću li skinuti ?“

-Nema potrebe., uzela je osvježivač zraka i pošpricala ga točno po mojoj tenisici. Zrakom je sad kružio neki miris lavande i cimeta i dozom narančine kore sušene na suncu u Južnom Sudanu. Niame, neko vrijeme sam se bavio tim mirisima za kuću i stan.

-Skinuo bih ja njih, ali nisam mijenjao čarape od prekjučer. Jučer smo pili do tri ujutro i nisam stigao doktorice.

-E tu sam vas čekala Jaiću. Dobili ste termin kod mene prije tjedan dana. Koliko ste puta od tad pili?

-A jesam. Sad je srijeda i mi smo pili tu srijedu, pa smo u četvrtak nastavili, u petak sam nešto radio, ali opet smo pili. U subotu smo se oblokali ko jazvaci…

-Jazavci mislite?

-Ma ti grebatori da. Prošle godine su nam samo oni pola kukuruza pojeli, ali nije sad to važno. Pili smo u nedjelju koliko smo mogli. U ponedjeljak sam imao online predavanje, ali zvao me Joso koji inače radi u policiji na koju pivu kod njega, pa smo popili svako osam komada. U utorak sam turistički doma sam popio pet piva, a danas tek doktorice, danas je srijeda i imao sam također online predavanje za faks, ali znate vi kako se kaže za srijedu doktorice?

-Kako?, dušila se u onom svom mirisu, pa nije mogla najbolje govoriti. Mislim da je izmet na mojoj tenisici imao bolji miris od ovog sranja iz Južne Koreje.

-Evo stigla srijeda, a piva se reda. Tako bi se reklo kod nas. Kad ćemo mi s ovime završiti doktorice?

-Pa vi svaki dan pijete Jaiću. Rekli ste prošli tjedan da nećete piti i da ćete živjeti normalno. Mladi ste gospodine Jaiću. Zašto to radite?, popravi ona svoju masku i navuče je preko nosa. Jedva sam joj vidio oči, ali jasno sam ipak mogao vidjeti kako iz njih sijeva zgražanje zbog mog maratona koji traje tjedan dana i večeras se završava.

-Nije tako strašno. Online predavanja i ispiti teku lagano kao i pivo. Dosadno je gledati u taj ekran, a i nije zdravo. Osim toga moramo se družiti, a ne možemo nigdje izvan općine bez potvrde, ali ja sam iskoristio naš današnji susret, pa ću kasnije proć do Kauflanda i kupit onaj paket od 24 limenke i onda ćemo Joso, Mate i ja derat po tome dok se ne popije. Imam ja još u bunkeru neke vodke, pa će se još to popiti, a Joso uvijek nosi nekog vina koje više sliči sumporu nego li na vino, ali kasnije kad se oblijemo i ono je dobro.

-A gdje vi to pijete? Vi i ti vaši prijatelji Joso i Mate ili tko već?

-A Joso i Mate. Slušajte sad pozorno doktorice. To vam je prava priča., zakašljem se, a doktorica Milena se odmakne ekspresno sa svojom foteljom unatrag. Sjetio sam se odmah one bitke s maskom, pa sam prestao kašljati kako mi ne bi ponudila novu masku.

-Ne bojte se doktorice. Znači ovako. Od kad su nas prošli mjesec zatvorili i od kad je počela ta online nastava mi smo krenuli češće da se družimo. Bez potvrde nismo mogli nigdje iz općine, a naša općina je toliko velika da u njoj živi ljudi da bi jedva možda skupili dvije ekipe za nogomet. I tako kako se ne može iz općine van, a online predavanja su dosadna i samo ih uključiš, a već ih želiš isključiti, mi smo se dogovorili kako ćemo se navečer nalaziti na mjestu kodnog imena „Centrala“. Da živite tamo di mi živimo, shvatili bi zašto se to mjesto tako zove, ali ne živite. Naime Joso živi u jednom selu, Mate u drugom ,a ja u trećem i to je uglavnom cijela općina. Sve je zatvoreno, nigdje ne idemo osim Jose koji radi po cijele dane. Izlet mi je kad odem van nahranit kokoši i ovce. I tako dok slušam ja ta online predavaja stižu poruke, stižu pozivi, rađa se još jedna prekrasna večer draga doktorice. Piše Mate meni hoćemo ići piti, zove Joso s istim pitanjem. Da me nisu tako lijepo pitali vjerojatno ne bih pristao, ali njih krivim zbog toga.

-Mislim da su i oni zreli da dođu meni na sastanak., prekine mi misao sa svojom izjavom, ali nastavim ja dalje ni ne slušajući što ona mumlja ispod te maske.

-I dogovorimo se mi za nekih trideset sekundi, što je inače dosta. Zijevam dok se tjeram da poslušam još malo tog predavanja koje traje do 7 navečer. Računam onda u sebi jer nikad ne znaš kad te mikrofon na laptopu može sabotirati i svi će onda čuti moje perspektivno računanje i svi će onda u glas vikati „Bravo, bravo. Trebao si upisati metematiku.“ Da, od pola 7 do 8 ima još sat i pol. Predavanje traje do 7, moram se istuširati. a onda do 8 stići do lokalne trgovine jer dalje ne smijemo, a ona radi samo do 8 sati. I to su vam te muke online predavanja. Okanimo se sad ostatka predavanja i tuširanja, ali da. Ugasio sam laptom i nonšalantno priljubio gornju s donjom stranu tako da su poneke tipke vjerojatno ispale. Otuširao sam se s nekim jeftinim šamponom od koprive, jedini koji je ostao kod kuće i sad smo se svi tuširali s tim šamponom i svi smo mirisali na taj ljupki miris koprive. Važno da se mama opremila wc papirom i germom(kvascem). Upalim jedva onu svoju krntiju od Focusa i zaletim se najprije do Mate, jer on nema još vozački. Joso je radio na granici nekoliko kilometara dalje i to taman do 7 sati. Pokupim Matu i odemo mi do kume Ružce u dućan po pivu. Kuma Ružca nam nudi neku šrot pivu koja je još i na akciji, ali iako nismo baš pri parama odlučimo uzeti desetak limenki Karlovačkog i nešto jeftinijeg Lowenbrau, popularno zvanog Lafenbrafen. Usput dok smo tp kupovali, brojali smo kasu s kumom Ružcom jer je taman bilo nekoliko minuta do 8. Joso je već bio doma i čuo se zvuk njegovog crvenog „polića“ kako stiže do dućana.

-Hajmo „dečkovi.“, čuo se njegov prodoran glas. Vodio je on nas u 8 na neku svoju tajnu lokaciju pokraj rijeke. Skratit ću vam priču. Hodali smo do tamo pola sata, a mrak je već padao. Cijelo vrijeme smo putovali uz samu rijeku i strepili hoćemo pasti u nju. Nekoliko puta je bilo biti ili ne biti, ali održali smo ravnotežu. Tamo u toj nekoj njegovoj džungletini popili smo svako pet limenki i produžili dalje jer da smo ostali tamo ni HGSS, ni SDP, ni HDZ nas ne bi našli do prekosutra. Vraćali smo se natrag istim putem, po mrklom mraku i uz rijeku koja je bila tik do tog našeg uskog puteljka. Sve je bilo isto, osim što smo imali pet piva više u svojoj guzici. E sad vam tu dolazi u igru ona čuvena „Centrala“, mjesto mira i zena, mjesto gdje se skuplja sva pozitivna energija ovoga planeta. Naravno da smo vozili onako pod blagim utjecajem alkohola, ali nije to ništa. Joso nije mogao ući u auto te smo tu izgubili nekoliko minuta dok je on skakao u svog „polića“ i to kroz gepek. Uspješno dolazimo na Centralu. Mrak, zvijezde iznad nas, zvuk lisica koje se uokolo šuljaju. Ne vidimo prst pred nosom, ne vidimo se međusobno. Pijemo one Karlovačke, a zapravo pijemo onaj Lafenbrafen. Gutamo ga kao da sutra ne postoji. Sjetimo se da nam nije dosta vode, pa umjesto da lijepo nastavimo piti mi odlazimo do obližnjeg jezera, a tamo novo iznenađanje. Joso vadi iz torbe onaj sumpor od svog vina. Miješamo to s pivom i pijemo, ma uživamo doktorice. Zaboravio sam i kolokvije i seminare, a poglavito online predavanja. Zaboravio sam i zašto smo u izolaciji, zašto ne možemo van iz općine bez potvrde, maske mi nisu ni na kraj pameti.

-Izgleda da vam ni sad maske nisu na kraj pameti Jaiću., opet me je prekinila, ali ja nastavljam izlijevati svoje misli kao ono sumporno vino kroz svoje grlo.

-I oblijemo se mi tako lijepo. Kasnije smo pjevali prigodne pjesme koje je slušala prekrasna priroda oko nas. Skakali smo po trnju, umalo završili u jezeru ,zvali smo ljude, slali im svoje glasovne zapise. Ne znam ni kad smo otišli doma, ni kako sam onako razvaljen uopće došao doma, ali vidite me da sam i živ i zdrav i sretan tu pred vama doktorice.

-To je to Jaiću? Sve ste mi iznijeli?

-Mislim mogao bih ja sad vama pričati koliko god još, ali to je ukratko to.

-Pa vi niste normalni Jaiću.

-Znao sam to i bez vas., ustanem se s one njene neudobne fotelje i ostavim komadić izmeta na friško uglancanom parketu njenog ureda.

-Gdje ćete Jaiću?

-Bogati, gdje ću. Pa kupit one limenke u Kaufland i idemo pit kad se vratim doma. Nisam bezveze valjda dobio potvrdu samo da tu s vama pričam doktorice.

-Ali ja nisam ništa rekla.

-Pričajte vi što hoćete, ali meni se žuri. Rulja će pokupovat sve.

-Pričekajte samo trenutak Jaiću. Uživate li vi u svom životu?, nasmijem se na njeno pitanje i puhnem.

– Pih. Da uživam? Ja ga pijem draga doktorice., okrenem se i krenem ka izlazu iz njenog ureda, a onda se naglo okrenem prema njoj i napokon joj vidim zbunjeno lice bez maske.

-Još nešto draga doktorice. Poanta ovog svega je jednostavna. Ne miješajte Karlovačko, Lafenbrafen i čuveno sumporno vino., iskesim se, a njena faca se smrkne, a čelo joj se nabora od muke.

-Šalim se. Slobodno miješajte, ali drugi dan će vam sve bit promiješano u glavi. Pouka ja da ćemo mi uživati što god da se dogodi. Sreću, smijeh i društvo ne može, a ni neće nadomjestiti nitko i ništa.. Držimo se zajedno u ovim trenucima i uživajmo u u svakom novom danu. Držite mi se i vi, dečki me već čekaju, evo i zovu., ostavio sam ju zabezeknutu. Vjerojatno se nasnifala onog mirisa kemije iz Južne Amerike, a lijepo je mogao prostorijom curiti miris izmeta.

-E tako sam joj rekao dečki moji dragi., pričao sam to Josi i Mati dok smo naslonjeni na mog hrđavog Focusa gledali u zvijezde kojih je večras bilo duplo više nego li inače i pili ono pivo iz Kauflanda. E moja Centralo, ne dam te za sva osvijetljena mjesta ovog svijeta. Ne zato jer je Centrala lijepa, već jer nas u tom mraku i toj zabiti onako pijane nitko ne čuje i nitko ne vidi.

Foto: Josip Živčić