Po raspisanom natječaju Katedre za estetiku pri Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, najbolje ocijenjen rad pripao je 23-godišnjem Luki Premeru, studentu Hrvatskog jezika i književnosti. Za natječaj su u obzir dolazile sve književne forme i žanrovi s književnim izrazom na temu krize izazvane virusom. Lukin rad možete pročitati ovdje Kućica.
1. Šalješ li inače svoje radove na natječaje ili je ovo prvi put?
Ovo mi je prvi puta da sam pobijedio na natječaju… Slao jesam, nekoliko puta, čak sam svoj roman u rukopisu poslao na VBZ-ov natječaj, slao sam i pjesme na nekoliko natječaja, bio sam i na Lidranu nekoliko puta u srednjoj školi. Međutim, ovo je prvi natječaj koji je zbilja urodio plodom i prvi pravi uspjeh na nekom natječaju. Na festivalima da, ali konkretno natječaji ne.
2. Što te je potaknulo da se prijaviš na natječaj i jesi li zadovoljan osvojenom nagradom?
Potaknulo me, naprosto, pitanje: „Zašto ne?“ I, kolegica jedna, koja mi je proslijedila link za natječaj, da nije nje bilo, ne bih vjerojatno ni vidio da se natječaj odvija. Učinilo mi se kao dobra prilika i ako prođe, prođe… Ni na kraj pameti mi nije bilo da će uroditi plodom, a kamoli prvim mjestom, tako da sam i prezadovoljan. A, i nagrada je zaista odlična, pogotovo za studenta.
3. Možeš li nam reći kada si se počeo baviti pisanjem i što te to nadahnjuje? Je li to priroda, jesu li to ljudi ili je u pitanju nešto treće?
Ja uvijek volim reći u šali „počeo sam pisati dok sam još bio mlad“… Ne znam, oduvijek sam imao tu neku potrebu da stvari iz svoje okoline pretočim u neki svoj rad. Samo nisam znao kako. I, jednom prilikom, vozili smo se na školski izlet, to je bilo negdje proljeće 2015. godine, tad sam bio prvi srednje, i kolega pored mene u busu je počeo pisati pjesmu. I sad ja sjedim, gledam njega što radi, i rekoh: „idem probat’“. I, napišem kratku pjesmu, koja čak i nije ispala tako loše i od tad mi se svidio taj koncept, svidjelo mi se to da ta svoja razmišljanja, ideje mogu pretočiti u pjesmu. Dan za danom, inspiracija je dolazila i skupljalo se pjesama, skupio sam negdje 60-ak, 70-ak pjesama, u međuvremenu sam se upoznao i s radom Arsena Dedića koji me dodatno hranio inspiracijom. Tako da, da… nadahnjuje me – sve. Ponajviše su to ljudi, i svijet, i društvo oko nas, neka moja razmišljanja o životu, o događajima. Sad, priroda i ne toliko, ja sam više u nekom ekspresionističkom smjeru okrenut, ali i priroda me može nadahnuti. Tu su naravno i drugi pisci, i oni me nadahnjuju. U biti, ti kad si „pjesnik“ – ako se smijem tako nazvat – ti vidiš svijet na jedan drugačiji način, stvari oko tebe imaju dubinu, i u običnim stvarima možeš vidjet dublje, više, što je istovremeno i dar i prokletstvo.
4. Jesi li možda već objavio koju knjigu i imaš li kakav plan u budućnosti tiskati nešto od svojih radova?
Jesam, 2 zbirke pjesama i kratki roman. Počelo ti je tako da mi je trebao mi neki „feedback“, kako to vole reć na moju početnu poeziju, i, onda smo majka moja i ja stupili u kontakt s jednim goranskim pjesnikom, preko Facebooka – jer on tamo objavljuje konstantno svoje radove – Damir Maras se zove, i našli smo se na kavi i njemu se moj rad svidio i pomogao mi je, napisao i recenziju, da objavim svoju prvu knjigu. Objavljena je 2016. godine, tad sam imao nepunih 17, preko Redka. „Došlo je neko drugo vrijeme“ se zove zbirka, i od onda sam ušao u taj svijet… 
To ja baš bio nalet: večeri poezije, festivali, međunarodni događaji… u Fužinama sam dobio nagradu za najboljeg debitanta s pjesmom „Ja sam samo pjesnik“, pisalo se svaki dan, 2019. je došla druga knjiga „Đavo u teatru“, koja je dobila i povelju za najbolju knjigu mladog autora tiskanu u Kulturi snova 2018./19., pa sam dobio i nagradu Admiral Mahić za najboljeg mladog pjesnika, u Sarajevu. Ali, puno ljepše od nagrada su bila putovanja. Zdravko Odorčić, koji vodi tu Kulturu snova je stalno organizirao događanja, a i van njega bilo je puno pjesničkih događaja, po svuda. I, pjesnici bi se organizirali, podijelili troškovi i putovalo se… Skoplje, Ohrid, Sarajevo, Dubrovnik, Tuzla, Osijek… i svugdje je bilo po 100, 150 ljudi, ogroman interes je bio… naravno, došla je korona i pao je i interes i odaziv… Stalo je to, naprosto.
Uglavnom, malo da se dotaknem i romana, njega sam pisao skoro 3 godine… Prvo jednu verziju, pa drugu, pa na kraju sve ispočetka… trajalo je to. I u toj zadnjoj sam se odlučio za formu, što je zapravo najveća posebnost tog romana, naime, napisan je bez interpunkcija, bez velikih slova, ali i bez dijakritičkih znakova. Slično kao struja svijesti, ali ne u punom smislu te riječi, i puno je lakše za čitat od Uliksa. 90-ak stranica ima roman, i glavni lik je mladi Valent, lik s margine društva koji živi u Zagrebu, ide u strukovnu školu i ima tešku situaciju doma – nema ništa autobiografsko u priči, da napomenem – i, budući da je on taj koji pripovijeda, zato sam i takvu formu pisanja koristio, jer on se izražava onako kako on zna, to je njegov stil. Nije puno ljudi pročitalo roman, ali nekolicina koja je, između ostalih i Branislav Glumac, čija Zagrepčanka me inspirirala također, su ga pohvalili, i to je zapravo meni veća nagrada od neke povelje ili novaca. Cilj mi je prenijeti emociju na čitatelja, makar i na jednog i kad to uspijem, to je ono što mene čini sretnim. A, što se budućnosti tiče, ne znam, budemo vidjeli, sigurno da ću nekad nešto objaviti opet, ali što, kako, ne znam. Otvoren sam naprosto za sve opcije – kud me život odnese.
5. Luka, iza sebe imaš već zavidnu kolekciju napisanog materijala, pa i objavljivanog. Što te je potaknulo i okuražilo na takve korake?
Hvala. Da, skupilo se toga. Imao sam dobru podršku, od majke, od prijatelja, od Damira Marasa, Zdravka Odorčića, i mnogih drugih pjesnika, ljudi. Vidio sam, pogotovo na tim večerima poezije, da su ljudi lijepo reagirali na moju poeziju, što mi je isto bio poticaj. Naravno, treba uzet u obzir da sam išao sa stavom: „Nemam šta izgubit“. Život nam nudi puno prilika i mi smo ti koji ih ne bismo smjeli propustit.
6. U svom radu tražio si nešto i to nešto pronašlo je tebe. Tražiš li nešto i van papira te što je to čemu težiš kao individua?
Mislim da mi je ovo najteže pitanje za sad. Dakle, svi mi težimo nečemu, svako od nas ima taj neki svoj svjetionik i smjer u kojem ide. U mnogim stvarima se tražim još, ali rekao bih da težim provest, onako, lijep život. U naravi jesam ambiciozan, ali ipak, trudim se maksimalno koliko mogu, bit zadovoljan s onim što imam. Biti sretan, miran, zadovoljan, ispunjen… to je ono čemu u konačnici težim.
7. Vjerujem da je na nas svih ova pandemija, na ovaj ili onaj način, pozitivno ili negativno utjecala. Na koji način je pozitivno, a na koji negativno utjecala na tebe?
Moram priznat, više negativno nego pozitivno. Inače sam ekstrovert, tak da me prvi val, prvi lockdown jako pogodio, i tu sam baš bio nespreman, i potonuo malo. Naprosto, prije mi je bilo nevjerojatno da svijet može stat, skroz, i, preko noći – to se dogodi. To nitko nije mogao ni sanjati. Bio je šok, bio je strah – kod mene osobno ne od bolesti, već jednim djelom financijski jer je moja majka privatni poduzetnik, a s druge strane od nepoznatog. Naprosto, ulovi te osjećaj, čini ti se kao da će to trajati vječno. Al, eto, „sve prolazi“, ko što kaže pjesma od Ede Maajke, al ipak ostaju neke posljedice. Pozitivno u cijeloj priči što sam ja izvukao je što sam naučio da se prizemljim, da živim dan po dan i da maksimalno iskoristim trenutak. Trenutak je jedino što zbilja imamo, sve ostalo je fiktivno. Naravno, ne treba to gledati pesimistički, treba imati i planove za budućnost, želje, ideje, jer to nas drži živima, ali ne treba se upustit u to, treba živjet sada. I moram priznat, otkad tako razmišljam, da sam puno sretniji i puno više cijenim svaki provedeni dan. Eto, to je ono što je mene naučila ova pandemija.
8. Za kraj, možeš li dati koji savjet za moguće, buduće pjesnike među našim čitateljima?
Savjetovao bi im, prvo i osnovno, da čitaju. U trenutku kad sam pisao Kućicu, čitao sam Andrića. I da nije bilo njega, ne bi bilo ni ove nagrade jer me on inspirirao, on je probudio u meni taj način pripovijedanja, opise. Dakle, treba čitati. A drugo što bih im htio preporučiti da pišu, kolko god imaju volje, inspiracije, nek pišu, i ako je kakva prilike, da se ne srame objaviti, pročitati negdje i slično, jer tek kad dobiješ stvarni feedback od publike, od čitatelja, možeš skužiti neke stvari, po reakcijama, komentarima – svakako, treba biti svoj u pisanju, ali recipijent je onaj koji nam uvelike može poboljšati naše djelo, naša je ideja, al kroz komentare se mogu izgladiti finese. Također, još bih nadodao da ne treba očekivati slavu, ne možemo svi biti veliki pisci, ali svakako, ako imate priliku, objavite i prepustite se tome, zanimljiv je to svijet i ne znamo ni sami kamo nas sve može odnijeti. To bi bila moja poruka za kraj.
