Studiranje je samo po sebi teško, a još je veći izazov kad imaš dijagnozu koja te sprječava u normalnom obavljanju temeljnih životnih funkcija. Međutim, svi se možemo složiti da prepreke u obliku tjelesnog ili mentalnog invaliditeta ne umanjuju pravo na obrazovanje te osobe. Štoviše, Ustav Republike Hrvatske jamči dostupnost obrazovanja na svim razinama pod jednakim uvjetima bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, uključujući i invaliditet.
Potaknuti time na Sveučilištu u Rijeci, u sklopu Savjetovališnog centra, osnovan je Ured za studente s invaliditetom. Osnovan je kako bi se svim studentima osigurali uvjeti za kvalitetno i jednako dostupno obrazovanje. Ured je namijenjen svim studentima koji zbog bolesti, oštećenja ili poremećaja, bez obzira na rješenje o utvrđenom postotku tjelesnoga oštećenja, imaju stalne, povremene ili privremene teškoće u realizaciji svakodnevnih akademskih aktivnosti.
Najveći dokaz uspjeha i učinkovitosti rada Ureda su studenti koji uspješno pohađaju fakultet i kojima je omogućeno normalno funkcioniranje na području kampusa kao i izvan njega.
Porazgovarali smo s Mladenom Bošnjakom, ponosom i dikom Ureda, koji nam je ispričao malo detaljnije o vrlinama i manama života jednog studenta s invaliditetom u Rijeci.
Mladen Bošnjak
Mladen je student druge godine dvopredmetnoga diplomskog studija filozofije i povijesti na Sveučilištu u Rijeci. Završio je preddiplomski studij na Hrvatskim studijima u Zagrebu i zanimalo nas je što ga je ponukalo da dođe baš u Rijeku:
” Oduvijek me zanimala filozofija psihijatrije, a profesore koje se bave tim područjem našao sam jedino u Rijeci. Luca Malatesti i Marko Jurjako stručnjaci su koji se bave time i predaju na Sveučilištu u Rijeci, pa je i to u velikoj mjeri utjecalo na moj odabir upravo ovog fakulteta. A drugi razlog je to što sam se htio malo maknuti od rodnog Zagreba. Htio sam se koliko toliko osamostaliti i vidjeti kako ću se u svemu tome snaći jer bih volio jednog dana možda otići u inozemstvo na neki doktorski studij.”
Kad smo ga pitali kako se snašao u Rijeci i fali li mu dom odgovorio nam je :
” Super mi je ovdje, mogao bih reći čak i bolje nego doma. Vrlo rijetko idem u Zagreb, naime tamo imam situaciju da živim u prostoru koji je totalno neprilagođen mom invaliditetu i onda se majka i ja često mučimo sa sitnicama, a ovdje mi je sve prilagođeno. Mogu uz minimalnu pomoć asistenta od sat i pol/dva dnevno bez problema sam funkcionirati i raditi što trebam. Doma sam ovisio o majci, a ovdje mi asistent pomaže s osnovnim higijenskim potrepštinama (tuširanje, wc, pranje i čišćenje stana…), a ostalo sve u principu radim sam što mi je dosta psihološki značajno jer nije najbolji osjećaj ovisiti o drugima na ovaj način. Dapače, ovo osamostaljenje i sve ostalo bilo je velika pozitivna promjena i stvarno nešto neprocjenjivo te nimalo ne žalim što sam ovdje, a ne u Zagrebu.”
Međutim, i dalje postoji prostora za napredovanjem i unapređenjem kvalitete života studenata s invaliditetom u Rijeci. U studentskom naselju na Trsatu postoji tek 10 jednokrevetnih soba za studente s invaliditetom i Mladen je jedan od studenata koji ih koriste:
” Što se tiče kretanja na kampusu stvarno se ne mogu požaliti jer je sve prilagođeno i svugdje se mogu kretati bez poteškoća. Najveći problem mi je zapravo ostatak grada Rijeke, točnije želim reći da prijevoz za osobe s invaliditetom nije adekvatno riješen. Iako postoji nekakva vrsta gradskog prijevoza za osobe s invaliditetom, on je namijenjen samo osobama koje imaju prebivalište ovdje, a ja kao student u Rijeci imam samo boravište. Trenutačno koristim prijevoz Udruge osoba s invaliditetom čiji sam član, ali i taj prijevoz ima određena ograničenja pošto rade samo radnim danima u tjednu kad najčešće ni nemam vremena izlaziti. Vikendima onda često idem taksijem što je isto problematično jer onda moram uzeti manualna kolica, a ne elektromotorna, te samim time ovisim o još nekome jer me u tim kolicima treba netko gurati i ne mogu sam, pogotovo u Rijeci koja je sva brdovita i stalno ide gore-dolje. Zagreb je u tom smislu puno bolji jer imaju organiziran prijevoz za invalide od 0-24 svaki dan. Tako da mi je najveći problem organizacija društvenog života jer za najobičniji izlazak trebam sve pomno isplanirati i utrošiti puno energije na organizaciju svega. Ali dobro, snalazim se i pokušavam napraviti neke pozitivne promjene, učlanio sam se i u Studentski zbor, volontiram u Udruzi za studente s invaliditetom pa se tako angažiram gdje god mogu i gdje god stignem.”
Došavši u Rijeku, prva osoba s kojom je ostvario kontakt na kampusu bila je Sandra Nuždić, voditeljica Ureda:
“Sandra jako puno pomaže studentima. Ona sama vodi Ured pod čijom brigom na Sveučilištu u Rijeci studira preko 70 studenata. Toliko je barem bilo kad sam ja došao, a siguran sam da ih je sada i više. Znači, zamislite nju jednu na toliku količinu ljudi, a ona je takva da voli uključivati studente u ono što radi. Smatram da je to super prilika, da se uključi i obrazuje sve više studenata i ostalih volontera koji ne moraju nužno imati određeni invaliditet. Ja na preddiplomskom studiju, iako sam imao puno više slobodnog vremena tada, nisam imao nekih prilika uključiti se u ovako nekakve projekte i volontirati i to je ono što mi je uistinu nedostajalo u Zagrebu, a što sam pronašao tu u Rijeci. Naravno čim mi se ukazala prilika ja sam je objeručke prihvatio jer je ipak to jedno novo iskustvo, stekneš nove prijatelje i poznanstva te naučiš puno o sebi i drugima. Mislim da kao osoba s invaliditetom ipak mogu doprinijeti nešto malo. Meni stvarno nije teško održati predavanje maturantima ili pak gostovati na kolegiju o poučavanju učenika s posebnim potrebama. To je ionako jedno predavanje koje traje dva sata, meni ne oduzima puno vremena, a ljudima puno znači da čuju od osobe koja to ima, koja to proživljava jer tako dobiju uvid kako to izgleda. Ja se zapravo često “ljutim” na osobe s invaliditetom koji često ne izlaze dovoljno vani nego fokus stavljaju na svoj invaliditet te se pasivno zatvaraju. Kritiziraju i žale se, ali kad treba malo izaći u javnost i izraziti svoja mišljenja nema ih ni vidjeti ni čuti. Ne volim ni ljude koji gledaju mene, pa tako i druge ljude s invaliditetom, kroz prizmu te jedne osobine. Meni je moja invaliditetnost jedna jako nebitna stvar, jedno akcidentalno svojstvo koje me ne određuje kao osobu.”
Osim iznimnog angažmana na samom fakultetu gdje već piše neke radove u suradnji s profesorima, Mladen voli provoditi slobodno vrijeme baveći se brojnim hobijima i družeći se s prijateljima:
“Obožavam slušati glazbu. Konstantno mi nešto u pozadini svira, najčešće neki post-rock. Osim glazbe pratim i sport, točnije rukomet, bilo kadeti, juniori, muški, ženski… nebitno, meni je rukomet naprosto jedan izvrstan sport. Volim igrati šah, gledati filmove, igrati društvene igre… iako ne stižem sve to s obzirom na silne obaveze na fakultetu.”
Na pitanja što planira dalje i gdje se vidi u budućnosti već ima spreman odgovor:
“Planiram uzeti apsolventsku godinu. Tada ću nadam se imati vremena isplanirati cijelu tu viziju odlaska u inozemstvo, a po mogućnosti i krenuti se baviti nekim sportom što do sada zbog raznih okolnosti nisam imao prilike. A išta dalje od sljedeće godine? Pa definitivno nešto u području filozofije psihijatrije. Konkretno, kako u određenom slučaju psihičke bolesti procijeniti moralnu odgovornost čovjeka, to jest kako je njegova bolest utjecala na sposobnost moralnog rasuđivanja. Zanimljiva je to i popularna tematika unutar filozofije psihijatrije koja jako kombinira teoriju i praksu pa mi je interesantno čitati članke i istraživanja na tu temu. Uvijek sam nekako nailazio na ljude u teškim životnim situacijama i uvijek mi je bio cilj razumjeti ljude i ljudsku prirodu, a psihologija i psihijatrija usko su povezane s time. Tražim neki doktorski studij u inozemstvu, najvjerojatnije to će biti Ujedinjeno Kraljevstvo, ali ništa još nije sigurno. Teško mi je raditi nekakve konkretne planove, da mi je netko rekao prije 4 godine da ću studirati u Rijeci ja bih mu rekao da nije normalan. Tako da mislim da treba zasigurno planirati budućnost i imati nekakvu okvirnu ideju, ali prvenstveno treba živjeti u sadašnjosti, odnosno sadašnjem trenutku dati maksimum jer jedino je on koliko toliko pod našom kontrolom.”
Mladenov glavni savjet svim studentima općenito, pa tako i mladima koji se nose s teretom invaliditeta, je da budu otvoreni novim iskustvima, treba nekad preuzeti i malo rizika, ali nije to nešto čega se treba bojati:
“Život je sam po sebi i lijep i težak, ali to što je težak i što ponekad nailazimo na prepreke ne znači da su one nesavladive. Bitno je da ljudi shvate da svi mi možemo i da se ne treba unaprijed obeshrabriti nego treba imati vjere u sebe!“
