Kada su se pred gotovo tisuću godina počela osnivati prva sveučilišta na svijetu, u Bologni, Oxfordu, Cambridgeu i Padovi, Europa je i dalje bila ogrnuta plaštem srednjega vijeka. Većinu europskog stanovništva činili su neslobodni kmetovi, a mjesta na sveučilištima bila su rezervirana samo za probrani krug imućnih feudalaca i crkvenih dužnosnika. Cilj je tih prvih formalnih visokoškolskih institucija bio ambiciozan: znanstvenim istraživanjem izvući tada poznati svijet iz mraka neznanja te nositi duhovni i tehnološki napredak ljudskog roda.
O tome jesu li sveučilišta uspjela u toj zadaći, možda dovoljno govori činjenica da danas gotovo svaki stanovnik Zapada u džepu nosi računalo preko sto tisuća puta snažnije od računala koje je 1969. godine posadi Apolla 11 pomoglo da sleti na Mjesec. Ljudsko se znanje u prosjeku udvostručuje svakih trinaest mjeseci te nikada nije bilo toliko dostupno tako velikom broju ljudi.
Teorija bez prakse
Istovremeno uz neosporan meteorski rast znanosti i ubrzani razvoj tehnologije, današnjica nam je donijela i dugotrajnu ekonomsku nesigurnost i besparicu. Neki će primijetiti da uzroke treba tražiti u nejednakostima: zapanjujuća znanstvena otkrića i unosni plodovi njihove praktične primjene ograničili su se na mali broj razvijenih i bogatih zemalja. Neki će otići korak dalje i kazati da je i unutar tih zemalja pristup visokom školovanju imala samo određena klasa ljudi, dok su najsiromašniji slojevi društva pritom ostali nepravedno zakinuti. U jednome se svi slažu: obrazovanje je ključ jakog i inovativnog gospodarstva te stoga onaj koji je obrazovan raspolaže s više mogućnosti na tržištu rada.
Ne čudi, stoga, što su u posljednje vrijeme sve glasniji zagovornici tješnjeg povezivanja sveučilišta i gospodarstva. Oni tvrde da bi sveučilišta trebala osluškivati bilo tržišta i sukladno tome oblikovati obrazovne programe. Sveučilišta bi trebala odgajati naraštaj za naraštajem radnika koji će posjedovati ona znanja koja su potrebna gospodarstvu. Naglasak treba staviti na praktične vještine, a ne inzistirati na teoretskoj potkovanosti. Njihov je credo: theoria sine praxis, rota sine axis – teorija je bez prakse poput kola bez osovine, neuporabljiva.
Potaknuti lošom gospodarskom slikom i tmurnim stanjem u obrazovnom sustavu, a u izostanku kvalitetne javne rasprave o budućnosti našeg obrazovanja, čini se da se većina ljudi priklonila neoliberalnom stajalištu o obrazovanju kao drugoj strani medalje nazvane gospodarstvo. Čak i među studentima vlada uvjerenje da je primarna zadaća fakulteta koje pohađaju osposobiti ih za tržište rada te da od njih stvore kvalitetne radnike. Čvrsto vjerujem da sveučilišta ne smiju pokleknuti pred takvim stavovima i pretvoriti se u „tvornice radne snage“.
Zašto studiram
Duh humanizma zaslužan je za nastanak sveučilišta i visokog obrazovanja kakvog ga danas poznajemo. Humanizam je na prvo mjesto postavio čovjeka i isticao važnost naobrazbe za čovjekovo samoostvarenje. Školovanost i erudicija, znanstveno istraživanje i teoretiziranje bili su nužni preduvjeti eksponencijalnog ljudskog razvoja koji je uslijedio. Stoga bi se svatko od nas mogao upitati: zašto studiram? Je li zato da bih po završetku studija postao kotačić u stroju tržišta rada ili zato da poboljšam sebe? Studiram li zato da bih radio ili želim raditi zahvaljujući studiranju? U potpunome podrediti obrazovanje gospodarstvu znači zanemariti činjenicu da je gospodarstvo posljedica obrazovanja, a ne obratno. Zar je izmjenična struja nastala kao rezultat potražnje tržišta ili zahvaljujući neponovljivoj genijalnosti Teslina uma? Prije no što je proglašen Kopernikom našega doba, Albert Einstein morao je doživjeti žestoke kritike svoje teorije relativnosti koja je srušila sve ono u što smo dotada vjerovali u fizici. Ugrozivši status quo, njegov znanstveni prevrat u početku je izazvao strah okoline. Kasnije su upravo njegova otkrića omogućila putovanje u svemir. Možda nam ta dva primjera najbolje govore u prilog tome da je upravo znanost poticatelj gospodarstva, a ne gospodarstvo pokretač znanosti.
Sve to ne znači da se sveučilišta trebaju otuđiti od društva u kojem djeluju. Upravo suprotno, zadaća je sveučilišta da brižno promatraju društvo i spremno odgovaraju na izazove koje povijest pred njega stavlja. Svakako da bi sveučilišta trebala voditi računa o trenutnim gospodarskim potrebama i deficitarnosti pojedinih zanimanja, ali to ne smije biti odlučujući kriterij pri stvaranju i oblikovanju studijskih programa te određivanju upisnih kvota. Naime, vezivanje razvoja obrazovanja (a to znači i znanosti) za aktualne gospodarske prilike znači potiskivati ljudsku kreativnost i stvaralačku energiju. Gospodarstvo je djelatnost orijentirana na sadašnjost; ono nam omogućuje proizvodnju nasušnih materijalnih dobara te tako puko preživljavanje. Obrazovanje i znanost, s druge strane, orijentirane su na budućnost jer udaraju duhovne temelje za daljnji razvoj i napredak čovječanstva. Ne zaboravima da su znanstvena otkrića temeljni uzrok tektonskih gospodarskih promjena koje zauvijek mijenjaju čovjekov život. Kada je James Watt izumio parni stroj 1776. godine, Europa je bila pretežito ruralni i poljoprivredni kontinent. U desetljećima koja su uslijedila, njegov je izum „stari kontinent“ pretvorio u kolijevku moderne industrije.
Mladi i ambiciozni
Na kraju valja reći i nešto o nama studentima. Mladi smo i ambiciozni. Želimo se dokazati i ne samo to, želimo biti uspješni. Suočeni s negativnim ekonomskim stanjem koje nas okružuje, bojimo se za svoju budućnost. Ne čudi stoga što nam je primarni cilj borba za goli opstanak: pronalazak posla poslije studija da bismo preživjeli. Isto tako, nesporno je da je dužnost fakulteta da nas pripremi za tu zadaću. No ne smijemo smetnuti s uma da nas nijedan fakultet ni studijski program nikada neće moći u potpunosti pripremiti za ono što nas čeka u našem radnome vijeku. Moja profesorica rimskog prava sažela je to ovim riječima: „Kolegice i kolege, život je maštovit!“. Sveučilište nije tečaj osposobljavanja niti to treba postati. Njegova je misija otvoriti nam vrata ljudskog znanja, povesti nas prvim koracima kroz njega i zatim nas naučiti kako da dalje koračamo sami.
Zato sveučilište ne treba djecu pretvarati u radnike. Ono što treba i što mora jest djecu pretvoriti u ljude.
