Tetoviranje je trajno unošenje tinte različitih boja u kožu uz pomoć posebno izrađenih igli. Tetoviraju se uglavnom ljudi i to iz estetskih, ritualnih, običajnih, zdravstvenih te društvenih razloga.
Danas tetoviranje ostaje prikazano kao simbol nečega lošega, pa čak i zastrašujućega.
U slučaju da imate tetovaže velike su mogućnosti kako vas ostatak društva osuđuje i razmišlja o Vama kao bivšem robijašu ili članu nekakve zloglasne bande. Iako tetoviranje postaje sve više mainstream te se sve veći broj ljudi bavi tim zanatom i stalno ga unapređuje, kod poslovnih prilika još uvijek ostaje sasvim neprihvatljivo. S druge strane, možemo reći da je tetoviranje posljednjih godina postalo trendom te se odjednom svi žele tetovirati i ukrasiti svoje tijelo. Uobičajeno je vidjeti istetoviranu osobu, pa čak bile to i one osobe mlađih generacija.
Pošto sam i sama ljubiteljica tetovaža i ukrašavanja tijela, mogu reći kako me istinski brinu budući poslovi te prepreke s kojima ću se možda u budućnosti susretati zbog tetovaža na svome tijelu. Osobno imam tri tetovaže. Jedna od njih nalazi se na nadlaktici, jedna na ramenu, a ona najnovija na leđima. Samo po mojim izborima, može se uočiti kako sam pažljivo birala mjesta stavljanja tetovaže kako one ne bi bile preuočljive. Svjesna sam kako se na njih gleda u poslovnome smislu te kako su ih mnogi ljudi prisiljeni skrivati.
Doznala sam za mnoga iskustva ljudi. Jedna se odnosi na učiteljicu u osnovnoj školi kojoj je bilo zabranjeno predavati djeci sve dok ne prekrije svoju tetovažu na vratu jer se to smatra sasvim neprimjerenim. Isto tako, nije dopušteno imati tetovaže na rukama ili dlanovima kada ste zaposleni u hotelijerskoj službi (npr. recepcioner). Što se tiče samoga razgovora za posao, većina ljudi smatra kako mora prikriti svoje tetovaže i nositi duge rukave kako bi se uspjeli svidjeti poslovođi i tako povećati šanse za željenim poslom. Svoje tijelo volim ukrašavati i onim većim i onim manjim tetovažama te se u meni budi osjećaj bijesa kada znam kako će vrlo vjerojatno moji odabiri, što se tiče tetovaža, kasnije odlučivati o mom životu i mojoj karijeri. Nije mi u potpunosti jasno zašto one izazivaju jedan oblik odbojnosti kod ljudi. Međutim, smatram kako ti isti ljudi nemaju ni sami odgovor na to pitanje.
Čovjekova je odluka hoće li ukrasiti vlastito tijelo, čime će ga ukrasiti i na kojemu dijelu tijela. Odluka stoji u rukama jedino budućega vlasnika te tetovaže i nikoga drugoga. Sigurna sam da mnoštvo ljudi ima različita mišljenja i stavove što se tiče tetovaža te se ono mnogo razlikuje od onih starijih prema mlađim generacijama. Dok oni stariji na njih gledaju kao nešto užasno loše i skoro degutantno, mladi su otvoreni prema većem izboru mogućnosti i opcijama koje im nudi moderni svijet. S druge strane moramo priznati kako se tetovaže još uvijek gledaju kao oznaka neozbiljnosti, neprofesionalnosti, pa čak i nekakvog divljaštva i razbojništva. Samo po sebi ono je oduvijek pogrešno predstavljalo „divlje“ i psihički nestabilne ljude što se nažalost prenijelo i u današnje vrijeme.
Smatram kako je potpuno neispravno zbog toga, cijeloj kulturi tetoviranja koja je sa nama još od čovjekova postojanja, nastaviti dodjeljivati oznaku po kojoj će se ljudi diskriminirati i biti označeni kao najgori „ološ“ zajednica. Iako sam vrlo sretna što tetoviranje postaje sve više prihvaćeno u našemu društvu te što se sve veći broj ljudi time bavi, isto tako znam da će biti potrebno još mnogo vremena dok se ono potpuno prihvati i postane „novo normalno“. Naše će društvo morati proći kroz još jako puno razvoja i učenja o vlastitoj kulturi dok ne prestane biti neuobičajno vidjeti osobu istetoviranih ruku ili nogu, a još duže vremena dok će ta ista osoba uspjeti dobiti posao na željenome mjestu.
Povijesni trenutak odredio je današnje prikazivanje i viđenje tetovaža kroz ljudske oči. One su oduvijek bile tu, s nama. Crtanje po koži je nešto što nas prati iz razdoblja pračovjeka, no kasnije se to promijenilo u nešto što označuje prostu umjetnost divljih i nestabilnih osoba. Takva povijest danas je rezultirala u ljudskom posramljivanju vlastitih kreacija na tijelu te pažljivih izbora kako si osoba slučajno ne bi upropastila život odabirom „ pogrešnoga“ mjesta na tijelu.
Mišljenja sam kako je ovakav stav o tetovažama i općenitim modifikacijama tijela već duboko ukorijenjen u našemu društvu te će se on vrlo teško promijeniti. Ljudi bi prvo trebali poraditi na samima sebi i proučavanju vlastite prošlosti kako bi došlo do nekih značajnijih promjena. Ovo zahtijeva čitavu promjenu ljudske psihe kao cjeline. Pozitivnog sam stava o tome kako će promjene stići; sporo, ali sigurno hoće. Prvi korak polako već i činimo. Tetovaže već sada postaju prihvaćenije te ih sve više ljudi želi imati.
Najveće promjene još se moraju dogoditi u poslovnome smislu; smanjena diskriminacija ljudi koje imaju ukrašeno tijelo tetovažama. To je ono što će sporije stići i čemu moramo dati vremena. S druge strane, smatram kako ćemo te promjene kao društvo naposljetku dočekati spremni. Sve dolazi u svoje vrijeme, pa tako i ovo.
Trenutno smatram kako (naš) svijet još uvijek nije spreman za potpunu otvorenost prema kulturama koje donose dašak kreativnosti i modernizacije te ono što se potpuno razlikuje od njihova standardnog života. Široko prihvaćanje i „vraćanje“ kulture tetoviranja trenutno je u procesu, što i priliči jednom zanatu koji je s ljudima od njihovoga najranijega razvitka kao osobe.
Fotografije su preuzete sa Pixabaya.
